Novo petogodišnje klimatsko izvješće Svjetske meteorološke organizacije (WMO), koju su osnovali Ujedinjeni Narodi, izazvalo je niz dramatičnih naslova o "neviđenom zatopljenju", no pomnija analiza pokazuje drugačiju sliku. Iako svijet vjerojatno ulazi u razdoblje privremenog prekoračenja 1,5 °C, scenariji trajnog zagrijavanja iznad 2 °C - a osobito oni od 2,7 °C i više - u ovom se izvješću uopće ne pojavljuju. To znači da se klimatski rizici povećavaju, ali i da odgovori dosadašnjih politika počinju djelovati.

WMO prognozira s 86 posto vjerojatnosti da će između 2025. i 2029. barem jedna godina biti toplija od 1,5 °C u odnosu na predindustrijske razine (1850.-1900.). Izvješće sa 70 posto vjerojatnosti predviđa da će prosjek cijelog petogodišnjeg razdoblja biti iznad 1,5 °C, dok je vjerojatnost da će ijedna godina imati prosjek veći od 2 °C tek 1 posto vjerojatnosti.

S obzirom na studije i strahove da ćemo se spržiti na tri stupnja više, godišnje, ovo su izvrsne vijesti! Iako vam se tih jedan do tri stupnja godišnjeg prosjeka ne čini puno ovako napisano, važno je zapamtiti da to znači da će dnevne temperature tokom cijele godine biti 3-12 stupnjeva više nego danas. Ogromna je razlika je li nam vruće za tri do šest stupnjeva dnevno, ili šest do 12. Upravo na smanjenju ovih brojeva klimatski znanstvenici zapravo svakodnevno rade.

Za razliku od javnosti i novinara, znanstvenicima je jasno da je klima već nepovratno promijenjena. Povratka na staro nema, ali razlike koje slavimo ovim tekstom doslovno su razlike opstanka i totalnog izumiranja. Važno je ipak napomenuti da ovaj uspjeh sa zaustavljanjem nekontroliranog zatopljenja ne podrazumijeva trajno ostvarenje ciljeva Pariškog sporazuma, koji se temelji na višedesetljetnim prosjecima, ne na pojedinačnim godinama. Dugoročna razina zagrijavanja i dalje ostaje ispod 1,5 °C. Drugim riječima, svijet se zagrijava - ali ne onoliko brzo ni nepovratno kako je to preneseno u nekim domaćim medijima (npr. Index koji pogrešno navodi da WMO predviđa "rast na 2,7 °C").

Što pokazuje da odgovori djeluju?

Mnogi najveći svjetski zagađivači stakleničkim plinovima bilježe trendove koji ukazuju na djelomično odvajanje emisija od ekonomskog rasta: Europska unija je do 2023. smanjila emisije za 32 posto u odnosu na 1990., dok je BDP istodobno rastao. Najveće smanjenje zabilježeno je u energetici i industriji.

Indija, donedavno percipirana kao kočničar tranzicije, dosegla je 180 GW obnovljive energije i povećala kapacitete solarne proizvodnje za više od 30 posto godišnje. Iako emisije rastu, emisije po glavi stanovnika i dalje su među najnižima među G20 državama.

Kina, i dalje najveći globalni emiter, 2023. je prvi put bilježila stagnaciju emisija iz ugljena u elektroenergetskom sektoru, dok je instalirala rekordne količine solarnih panela - više nego ostatak svijeta zajedno. Usto, predviđa se da bi emisije mogle dostići vrhunac prije 2025., ranije od međunarodnih obveza.

Sjedinjene Američke Države, nakon donošenja zakona Inflation Reduction Act, uložile su više od 500 milijardi dolara u energetsku tranziciju, što prema analizi Rhodium Group može smanjiti emisije za 32-42 posto do 2030. Iako aktualni američki predsjednik Donald Trump povlači SAD iz međunarodnih klimatskih sporazuma, brojni milijarderi kompenziraju sredstva za klimatske fondove. Američke firme također nastavljaju s već osmišljenim promjenama, neovisno o politici aktualne vlasti.

Brazil bilježi pad krčenja Amazone za više od 50 posto u 2023. nakon promjene vlasti i povratka mjera zaštite. Južna Afrika, iako još ovisna o ugljenu, pokrenula je program Just Energy Transition financiran kroz partnerstvo s EU-om i SAD-om, uz naglasak na pravednoj tranziciji i radnim mjestima.

Ovi trendovi ne znače da je posao gotov. No pokazuju da se sustavi mijenjaju - brže nego što to medijski narativi o "neuspjehu" sugeriraju.

Koji su stvarni izazovi?

Problem nije toliko u brojkama, koliko u načinu na koji se one tumače. Privremeno prekoračenje 1,5 °C, osobito u godinama s pojavom El Niña, očekivano je i znanstveno objašnjivo. No, javni diskurs često ne pravi razliku između trenda i oscilacije.

Ako se svako privremeno prekoračenje pogrešno tumači kao "kraj ciljeva", stvara se klima defetizma - što može potkopati volju za djelovanjem. WMO eksplicitno upozorava na to: godišnje fluktuacije ne znače da su svi ciljevi Pariškog sporazuma propali.

Drugi izazov je nejednakost u prilagodbi: dok bogate zemlje već koriste sustave ranog upozoravanja, otpornu infrastrukturu i obnovljive izvore, siromašnije regije - od Sahela do otočnih država Pacifika - ostaju najizloženije, a s najmanje resursa za prilagodbu.

Hrabro naprijed, put nije zauvijek izgubljen

Izvješće WMO-a otvara prostor za racionalan, ali odlučan okvir djelovanja: privremena prekoračenja ne znače da je put zauvijek izgubljen - ali signaliziraju da je trenutak za ubrzanje. Sustavi ranog upozoravanja, prema UN-ovoj inicijativi "Early Warnings for All", vraćaju do sedam puta veći iznos od ulaganja, sprječavajući štete i spašavajući živote.

Obnovljiva energija nije samo klimatska mjera - već i alat energetske sigurnosti i otpornosti na šokove poput rata u Ukrajini. Urbana prilagodba (npr. hlađenje gradova, zelene površine, lokalna proizvodnja hrane) pokazala se učinkovita u brojnim europskim i južnoameričkim gradovima, a dostupna je i srednje razvijenim ekonomijama.

Klimatski okvir se mijenja - i to nije loša vijest

Ono što propuštamo prepoznati u ovom izvješću nije toliko porast temperatura, koliko prostor koji se još uvijek može obraniti. Nema trijumfalizma - rizici su stvarni, a brojni krajevi već osjećaju posljedice. No, tvrdnje da je svijet osuđen na +3 °C su, barem zasad, znanstveno neutemeljene. Ako se sadašnje mjere ne samo nastave, nego i prošire - šansa da ostanemo blizu ciljeva još uvijek postoji.

I upravo zato ovaj izvještaj nije signal poraza - nego poziv na odgovorno čitanje stvarnosti i radikalnu jasnoću u komunikaciji. Jer, razumijevanje razlike između 1,5 °C na pet godina i 1,5 °C na stoljeće - može odlučiti hoće li klimatske politike preživjeti vlastitu percepciju.