Prije pedeset godina britanska teoretičarka i filmašica Laura Mulvey napisala je „Vizualna zadovoljstva u narativnom filmu", utjecajni esej u kojem je spajajući psihoanalizu i feminizam uvela termin muški pogled (male gaze) u filmologiju. Radi se u setu audiovizualnih i dramaturških konvencija koje žene svode na objekt namijenjen vizualnom zadovoljstvu muškaraca s obje strane ekrana. Muškarci su pritom prikazani kao aktivni, tj. oni koji gledaju, dok su žene pasivne, tj. one koje se gleda. Primjere za ovakav pristup ženskim likovima Mulvey pronalazi u klasičnom Hollywoodu, pri čemu kao paradigmatske primjere navodi filmove Josefa von Sternberga i Alfreda Hitchocka.

Nakon objave Mulveyjina eseja 1975. muški pogled postao je jedan od najpopularnijih termina u filmskoj teoriji, a zahvaljujući pokretima kao što su #MeToo, Woke, Black Lives Matter i sl., ponovno je aktualiziran na društvenim mrežama i u srednjostrujaškim medijima. Tijekom desetljeća esej Laure Mulvey inspirirao je i brojne filmske umjetnice i umjetnike da pronađu alternativne načine da se jezikom filma progovori o ženskom iskustvu, tijelu, seksualnosti i žudnji, a neka od najistaknutijih snimljena su prošle godine. Nezavisna filmska redateljica Nina Menkes izazvala je dosta pozornosti angažiranim filmom-esejom Isprana mozga: Seks-kamera-moć (2022) u kojem je predstavila razornu analizu muškog pogleda u kinematografskim djelima koje podjednako potpisuju muškarci i žene. Menkesina teza je da objektivizacija žena na filmu potiče rodnu neravnopravnost u društvu, a posebice na poslu, doprinoseći stvaranje klime seksualnog uznemiravanja. S druge strane, britanska redateljica Sophie Hyde i scenaristica Katy Brand iste su godine snimile Sretno, Leo Grande (Good Luck to You, Leo Grande, 2022), šarmantnu i dopadljivu komediju u kojoj su se razračunale sa sramom koji se vezuje uz žudnju, tijelo, dob i seksualni rad.

Pokušaji opozicijskog, drugačijeg pogleda na tjelesnost i seksualnost u kinematografiji su prisutni barem od šezdesetih godina, a sve više energije ulaže se u pronalazak i obradu naslova koji su zbog nerazumijevanja ili nedostatka interesa bili nepravedno pogurani na marginu filmske povijesti. Slatkorječivost (Smooth Talk, 1985) Joyce Chopra, Srca kamikaze (Kamikaze Hearts, 1986) Juliet Bashore, Variety (1983) Bette Gordon i Zaposlene djevojke (Working Girls, 1986) Lizzie Borden primjer su takvih naslova koji su spremni da ih otkriju nove generacije gledatelja, a koje u sklopu ciklusa prikazujemo u nedavno restauriranim izdanjima.

Inspiriran pedesetim rođendanom Mulveyina eseja te suvremenim filmovima koji su očito inspirirani njezinim idejama, ciklus „Vizualna zadovoljstva i jezik filma" okuplja niz filmova autorica i autora koji su pokušali iznaći nove načine da se progovori o tijelu, seksualnosti i žudnji na filmu. Sastoji se od 15 naslova koji su po mnogočemu različiti, iako ih većina istražuje odnos žudnje i osobne autonomije te odnos seksualnosti, roda i rada.

Uz ranije spomenute filmove, program uključuje i rijetko prikazivane naslove kao što su Tražeći gospodina Goodbara (Looking for Mr. Goodbar, 1977) Richarda Brooksa, adaptaciju romana Annie Ernaux Samo strast (Passion simple, 2020) Danielle Arbid, erotsku dramu Romansa francuske provokatorice Catherine Breillat te diptih Vilgota Sjömana Ja sam znatiželjna: Film u žutom (1965) i Film u plavom (1966), intrigantni hibrid dokumentarnog i igranog filma te jedan od pionira seksualne revolucije na velikom platnu.

Ciklus uključuje i dva domaća filma: Lepotu poroka (1986) Živka Nikolića o sudaru tradicije i modernizacije u socijalističkoj Jugoslaviji, te Ne gledaj mi u pijat (2016) Hane Jušić, kompleksan i provokativan pogled na isprepletenosti seksualne i osobne autonomije, patrijarhata i ekonomske moći.

Ciklus „Vizualna zadovoljstva i jezik filma" u Kinoteci će se održavti tijekom svibnja, a sve informacije potražite na web stranici kina: www.kinokinoteka.hr