Kineska ekonomija se mora mijenjati - oko toga se slažu i političari i ekonomisti u najnapučenijoj zemlji svijeta. Kina više ne bi trebala biti jeftina tvornica za cijeli svijet već i sama proizvoditi robne marke koje će kupovati domaći i strani potrošači. Optimistični plan partijsko-državnog rukovodstva je da Kina do 2045. pripada krugu najmoćnijih industrijskih nacija svijeta.

Jedna nova studija dovodi u pitanje taj tridesetogodišnji plan. Izvještaj Centra za istraživanje modernizacije tvrdi da Kina, prema industrijskom razvoju, zaostaje čitavih 100 godina za Njemačkom, Nizozemskom, Velikom Britanijom i Francuskom, kako je rekao suautor studije Zhao Xijun. Zaostatak u odnosu na SAD, Dansku i Italiju iznosi 80 godina, a za Švedskom, Norveškom, Austrijom, Španjolskom i Japanom Kina zaostaje 60 godina.

Uzbuđenje na mreži

Ovaj izvještaj uzburkao je javno mnijenje u Kini što i nije neko čudo - jer Centar za istraživanjemodernizacije nije nekakva nevladina organizacija koja isključivo kritizira režim u Pekingu. Naprotiv - radi se o institutu Kineske akademije znanosti. Internet je preplavljen komentarima o „sto godina zaostatka" za Njemačkom. Komentari se kreću od kritičkih: „Pokazano je da je car gol", preko lakonskih: „Kina je po razvoju u vremenu kada je Carl Benz počeo praviti automobile", zatim optimističnih podsjećanja: „Prije 1.000 godina je svijet za nama zaostajao 100 godina", do onih koji odbacuju ovakvu studiju: „Glupost. Čak i Nijemci hoće kupiti naše brze vlakove."

No baš je u tome problem, tvrde autori studije. Kina je tek u pojedinim branšama - poput željezničkog prometa - uspjela dostići ili prestići standarde vodećih industrijskih nacija. Kada se, međutim, promatra produktivnost i udio radnih mjesta u industriji, onda se Kina 2010. nalazila točno tamo gdje je Njemačka bila pred Prvi svjetski rat, piše u studiji.

Nije autorima lako braniti ovako oštre zaključke studije. Glavni autor He Chuanqi je poslije salve kritika pomalo ublažio svoje nalaze na web-stranici people.com.cn: „Nepotpuno je i netočno govoriti o zaključcima, bez obraćanja pozornosti na to koji industrijski pokazatelji su uzeti u obzir." Ukoliko bi, kaže on, u obzir jače bila uzeta područja poput željeznice, zaostatak za Njemačkom i drugim zemljama bio bi manji. Ipak, Chuanqi ne odustaje sasvim i ponavlja: „Kini treba više faktora uspjeha nego što su to brzi vlakovi."

Samo bez velikih skokova

Kako kažu autori studije njihova analiza bi mogla pomoći političkom vodstvu u Pekingu. Jörg Wuttke na to gleda s odobravanjem. On je šef Trgovinske komore EU-a u Pekingu i često je zahtijevao reforme umjesto „propagandnih rješenja i kampanja praznim riječima". Svježa anketa među europskim privrednicima u Kini pokazala je da je sve više njih nezadovoljno preprekama koje im kineska vlast postavlja u poslovanju. Još 2011. je 80 posto njih pozitivno ocjenjivalo uvjete poslovanja u Kini, a sada je taj postotak opao na 60 posto.

U Pekingu nitko ne sumnja da nešto treba mijenjati. Oni trezveniji upozoravaju da treba po svaku cijenu izbjeći eksperimente kakav je bio Maov veliki skok naprijed, koji je između 1957. i 1962. koštao života više od 40 milijuna ljudi i unazadio Kinu za nekoliko desetljeća. Mao je na početku te velikereforme ponosno najavio da će njegova zemlja za svega 15 godina prestići Veliku Britaniju.