Protekli mjesec Filip Šovagović je osam  puta u različitim hrvatskim gradovima izveo monodramu Stanje nacije. Predstavu je pogledalo oko tisuću i pol ljudi. Posebna su obilježja te predstave da je Filip sam napisao tekst za nju, sam je producirao, režirao i odglumio. Mnogi tvrde da je Filip vrlo duhovit i da su se često smijali dok su ga gledali na pozornici. Od jedne gospođe čak sam dobio izjavu da je u pojedinim trenucima predstave gubila pojam ludi li to pred njom Filipov lik Dramaturg ili sam Filip. Poneseni ovom uznemirujućom izjavom, odlučili smo  porazgovarati s autorom. Našli smo ga kako, stisnutih usana, nakon predstave salvetom briše prašinu s ekrana svog laptopa. 

• Sami ste režirali, producirali i odglumili predstavu. Je li vas na to naveo očaj ili strogo planirani umjetnički koncept?

- Nisam očajan. Možda sam bio, ali sigurno više ne. Stanje očaja svakako pridonosi, u nekom smiješnom slučaju, gomilanju kreativne energije. Pogotovo ako se radi o pokušaju finalizacije neke ideje. Eventualno, mogu reći da sam bio očajan u trenucima kada sam iz brda nekog pod navodnicima nesuvislog materijala morao selektirati neke ideje koje sam morao eliminirati iz koncepta stanjanacije zbog simplifikacije, razumijevanja... Na prvoj mi je probi predstava trajala četiri sata, što svakako nije bilo pogodno za opening night. Nezgodno je bilo jedino to što mi je ta prva proba bila ujedno i svečana generalna s domjenkom... sutradan je već bila došla publika na Pag art festivalu... Za, međutim, neko dugotrajnije stanje očaja nemam vremena, a i nemam nekih konkretnih razloga. Planirani umjetnički koncept podrazumijeva i blagu estradizaciju ove teme, ako recimo film smatramo estradom. Radi se o seriji projekata stanjenacije. Ovo je episode one, dakle, svjetska premijera u formi monodrame, radit ću episode two već ove zime, predstavu u Gavelli s ansamblom, scenografom i kompozitorom i bandom, to će bit dakle seoska antipremijera, stanje nacije - zub vremena - Ilijada 2001. u svemiru, nakon toga radi se scenarij za film, film i kao episode five - vjerojatno roman, negdje tamo 2012. Ako govorimo o konceptu, to je taj koncept dakle.

POJAČANJEŠovagović najavljuje da će ‘Stanje nacije’ ove zime izvesti u Gavelli s ansamblom, kompozitorom i bendom, a možda će je prenijeti i na film.

• Je li ova monodrama vaš prilog sve popularnijem umjetničkom obračunavanju s konzumerizmom i aktualnim problemima koji danas tište prosječnog čovjeka ili je to ipak jedno intimističko djelo o propalom dramaturgu?

- Sve je intima. Zanimljivo je udubiti se u lik dramaturga, tu te vodi neki njegov nesuvisli put, nemaš semafore i nemaš ograničenja. Život dramaturga određuje ovu temu sam po sebi. Želio sam na neki način zapravo potaknuti ljude da možda malo više razmišljaju o kazalištu, a manje o recimo nogometu. U kazalištu bi trebalo biti genijalno. Mada baš to i nije uvijek. Tu bi se trebalo naučiti sve o ljubavi i mržnji, o životu i smrti... Dakle, sve ono kaj se u školi ne uči i ne nauči, tipa teme o braku, seksu, rastavi, životu s familijom ili bez nje, to je ono što me zanimalo. Kada bi obrazovni sustav govorio o tome, ljudi bi  možda imali manje problema. A to su uistinu u nekom smislu artefakti i najbitnije točke nekog prosječnog i dosadnog života koji uostalom živimo svi. Mislim, ti ak si totalno uspio ko biznismen, vjerojatno si u nekom trenutku, devalvirao kao čovjek. Tu škola mora znati usmjeriti te ljude. Mislim, ona te vodi u razne discipline, godinama te forsira u milijun vještina, stvorit će genijalnog radnika ili znanstvenika od tebe, ali nećeš znati ništa o seksu, a seks je najbitnija i najmasovnija pojava u orbiti, ne znam zašto se crkva opire tom koraku....  

• Svrstavaju vas među autore koji nisu za široki krug publike. Smeta li vas to, mislite li da danas autor koji ne može zainteresirati prosječnog gledatelja nije ni vrijedan opstanka na sceni?

- Mislim da je sve stvar reklame i propagande. Ljudi će konzumirati nešto što vide u reklami. To sam sasvim siguran. Pa i Shakespeare je imao problem s publikom. A i Dostojevski. Ne laskam si i ne uspoređujem se s njima, ali ovaj sam mjesec imao osam predstava, bilo je negdje oko tisuću i pol ljudi na predstavama, možda to i nije bilo to što je publika očekivala, ali vrlo ih je mali broj izašao, mada sam očekivao i više tih izlazaka u pol predstave. Scena voli krv. To svakako. Kao najnoviji smjer u dramaturškom preustroju Evrope neki kritičari navode - dramaturgiju krvi i znoja. To je svakako pogreška jer to je prastari smjer i vrlo se malo dramatičara odmaklo od tog smjera. Smrt je u kazalištu opet dramaturška konstanta, ona je katarza milijun predstava. Isto ko kaj je lopta ili gol katarza u nogometu. Tu nema previše filozofije. Ne smeta me što me uopće ne čitaju, dapače, knjige će mi biti očuvanije za dolazeće milenije, nebu bilo ušiju po stranama. 

• Stječe se dojam da ste ovom monodramom uspjeli  doprijeti do zanimanja šire javnosti, a nisu izostale ni odlične kritike. Mislite li da ste napokon postigli svoj pravi zamah ili ste našli neki razlog za frustraciju koja će vas otjerati u neke nove, tko zna kakve projekte? 

- Sad je ovo malo paradoks. Ne znam kamo sam stigao i kamo sam došao. Pišem svaki dan. Ili montiram ili sviram ili sjedim i buljim u neko drvo i razmišljam. Već sam dulje vrijeme u nekom kreativnom neredu mada je to jedini raspored koji poznajem. Smislio sam milijun likova, zašto to radim ne znam, vjerojatno proizvodim neki svoj proizvod s obzirom na kapitalizam. S druge strane, anonimnost je genijalna stvar, to dobro znam, pogotovo ako si glumac iz te-ve serije. Tu si gotov na cesti, nema te, hoću reć’ nema te intime o kojoj govorimo, svi te zovu i fotografiju ko neku preživjelu tunu u Savi ili nekog medvjeda iz cirkusa. Prvi mi je zamah bio u školi u gimnaziji i sad opet naravno ne u nekom klasičnom predmetu, nego na dodatnoj neobaveznoj nastavi, bila je to dramska grupa profesora Bručića.... Sigurno ću ući u neke nove projekte, uglavnom radim stvari koje ne znam, to me zanima.... Probat ću u nekom performansu izmontirati neki kratki film uživo, to me zanima sljedeće za jedno par godina.  

• Dajte malo ispričajte kako je to biti sam sebi producent? Možda ulijete hrabrost nekim talentiranim gubitnicima koji nisu uspjeli doći do vlastite predstave, dokažete im da zapravo sve mogu napraviti sami. Je li to previše mukotrpno, bi li vas mogli slijediti i ostali? 

- Za početak ti treba vremena. Jako je teško motivirati se tom činjenicom. Ali ako shvatiš da je vrijeme money onda baš i nije tako teško. Treba tu razumijevanja obitelji i ostalo naravno. Moraš imat tekst, ne moraš ga ni sam napisati, može netko drugi. Tu moraš zvati tog pisca milijun puta pa se logično pretpostavlja da i on mora imati vremena. To su već dva besplatna vremena pa je svakako lakše ako si sam pisac, tu ti je potrebno samo to jedno vrijeme dakle. Ali svakako je tekst prva točka. Tu nema naprijed bez njega. Kasnije se već sve otvara samo od sebe. Prostora falabogu ima svugdje, valjda smo najnenaseljenija točka na planeti osim pustinje, svi su odavde zbrisali ko zna kamo, ima milijun napuštenih objekata, propalih tvornica i ne znam čega sve ne. Tu su još i ti fondovi, stalno netko financira te projekte, stalno. Ti su projekti ono što mi u turizmu volimo reći - ponuda, hoću reć’, sve ima svoj smisao. Daj bože da nas pokupuju svi i da se nasele tu kod nas, jer nas nema dovoljno, to samo budali nije jasno.

UMANJITI LJUDIMA PROBLEME“U kazalištu bi trebalo biti genijalno. Mada baš to i nije uvijek. Tu bi se trebalo naučiti sve o ljubavi i mržnji, o životu i smrti... Dakle, sve ono kaj se u školi ne uči i ne nauči, tipa teme o braku, seksu, rastavi, životu s familijom ili bez nje, to je ono što me zanimalo. Kada bi obrazovni sustav govorio o tome, ljudi bi možda imali manje problema.” 

• U predstavi se publika zapravo najviše oduševljava vašim pomalo psihotičnim improvizacijama. Muči li vas to što su gledateljima te improvizacije katkad zanimljivije od samog teksta?

- Ne muči me ništa. Ovo ste vi rekli. Psihotična improvizacija? Nekad uspije, nekad ne. Jučer na predstavi, na primjer, ništa nije uspjelo. Ništa pod milim bogom. Zanimljivost ove predstave je u njenom nastajanju. Ona dakle nijednom ne može biti ista. Tu sam naumio gradnju te neke video scenografije. Kad bi u idealnim situacijama odigral ovu predstavu sto puta, mislim da bi ona tek tada bila gotova. Mislim, što se tiče te scenografije. Prije nego uđe publika za mene počinje predstava. Tu radim neki svoj randomization, moram reći da mi je tu inspiracija Pink Floyd. Ima jedno tridesetak sekundi tog čudnog videa, to je neki video nadrealizam, mada ga kompjuterska publika poznaje već dugo, treba mi je jedno pola sata tog randoma. Ovim ritmom treba mi dakle jedno šezdesetak predstava da uživo izvedem tu randomizaciju, a bit će tu i nekih video izložbi koje su u planu za vrijeme predstave. To bi moglo biti  zanimljivo. Mislim, ta stota predstava.

• Je li vam se vaš smisao za humor obio o glavu, odnosno odmahuje li publika rukom čim počnete govoriti o nekim tmurnijim stvarima kao što su traume, samoća i psihoze?  

- Da. Ali već mi se i prije obio o glavu. Međutim, sve ovisi o tome tko je došao na predstavu. I kaj očekuje od predstave. Ovo nije komedija. Možda ja jesam komičar,  ali ovo nije komedija, rekao sam. To znam. Vrlo ozbiljna predstava. Nešto kao ozbiljna glazba. Ne u smislu precjenjivanja samog sebe, ali mislim da se tu radi o ozbiljnim temama. Naravno da ima humornih elemenata,  to mi je i bio cilj. Čudno je to s publikom. Različita je totalno. Danas putujem u Slavoniju, jučer sam bio u Zagrebu, prekjučer u Balama u Istri. 

• Uz glumu ste studirali i režiju. Iza sebe imate i jedan kod publike prilično propao film, koji se baš nije vodio klasičnim pristupima filmskoj naraciji. Dođe li vam kad da snimite narativan, potpuno jasan i emotivno nabijen film kakav je na primjer Sokol ga nije volio?

- Uh. Ne znam. Imam scenarij, zove se Visoka modna napetost. Tu je dosta toga nejasno. Ja sam Beckettov đak. Tu bi sve trebalo bit jasno. Samuel Beckett je otac drame apsurda. To je posljednji kazališni smjer koji poznajem, taj je put nonstop otvoren, razumijete, nema rampe, nema naplate, ceste idu svuda, mada tu saobraća vrlo malo automobila. Nema trnja. Za mene su i film i kazalište i književnost, pa i televizija jedna te ista stvar - pričanje priče. Osim toga, čuvam neke teme, ne govorim o njima, čuvam taj kratki sadržaj pogotovo od vas novinara, jer neki uradak, ajmo to tako reć’, mora imati neki faktor iznenađenja, je li tako? 

• Izaziva li u vama ponos ili vas ipak ispunjava nelagodom  bezrezervno obožavanje svih vaših radova od inače svirepog kazališnog kritičara Tomislava Čadeža? 

- Čadež i ja smo frendovi. Snimio sam o njemu jedan isto tako propali film, zove se Ljetopis Tomislava Čadeža. Kratak je taj film, bit će jednom šanse da ga se prikaže, znam sto posto - kao što se i u predstavi Stanje nacije otvorila šansa da se pokaže jedan stari film kojeg nikad nitko nije vidio i nikad nikoga nije zanimao, a napravio sam ga prije desetak godina, zove se Drvo života, s Filipom Nolom u glavnoj ulozi. Taj sad film već ima tisuću i pol gledatelja, razumijete? Dobro, u Novalji nam se raspala projekcija na pola, tu se ispričavam svima, što se može, ali na ostalim predstavama je projekcija uspjela. Čadež i ja upoznali smo se u Splitu i nismo nikako mogli završit ping-pong meč, ona dva razlike u finalu, ta je partija trajala jedno tri sata, onda smo odustali i ostala je nedovršena. Bilo je valjda 333-332. Naravno da smo se naroljali. Kaj sad. S Čuveljakom sam u Sisku također odigrao najčudniju partiju bilijara u svom životu. 

• Za kraj, ima li nešto što ste o predstavi Stanje nacije htjeli reći u javnosti, a nijedan vas novinar baš to nije pitao?

- Nema.