Stephan Günter je samo jedan od već tisuće kandidata koji su se javili za misiju "Mars One". Kandidata ima iz gotovo čitavog svijeta (trenutno, čak sedam i iz Hrvatske), ali Günter je uvjeren kako on ima dobrih šansi da bude među prvima koji će kročiti na "Crveni planet".

44 su mu godine i po zanimanju je pilot i učitelj letenja. "Svemirska putovanja su ono što me zanima od kako znam za sebe i to je u svakoj stanici mog tijela. Oduvijek sam želio u svemir", oduševljeno priča. O misiji "Mars One" zna već sve: "Polijetanje bi trebalo biti 2022. jer će orbite Marsa i Zemlje biti tako blizu da će biti potrebno samo osam mjeseci leta da bi se došlo do Marsa."

To je projekt istoimene nizozemske zaklade na čijem je čelu inženjer Bas Lansdorp. Za deset godina bi tamo trebalo otići prvih četiri "Marsovca", a cilj je trajna kolonija na susjednom planetu našeg sustava. U projektu sudjeluje i jedan nizozemski tehnički fakultet, a sudjeluju i međunarodni stručnjaci iz industrije i medicine u svemiru.

"Nije nemoguće, ali..."

"Službeni" istraživači svemirskih prostranstava, poput Njemačkog centra za aeronautiku i svemirska putovanja (DLR) ne žele baš reći kako čitav ovaj projekt smatraju neozbiljnim ili pukom znanstvenom fantastikom. Ali glasnogovornik tog njemačkog centra Andreas Schultz ipak dodaje kako smatra da u projektu Mars One "ima još mnogo važnih pitanja koja još nemaju odgovor."

Takve kritike njemački dragovoljac ne želi niti čuti: "Trebate posve novu sortu ljudi koji će biti obučeni za život na Marsu - u znanstvenom, tehničkom, ali i kad je riječ o pitanju karaktera." Ali zašto želi napustiti svoju kućicu u zelenilu nedaleko od Kölna i otići u pustoš Marsa? "Mi, ljudi, moramo otkriti svemir. Moramo vidjeti, što je i iza horizonta", objašnjava Stephan Günter.

Ipak, i on zna kako ga tamo ne očekuje ugodan okoliš: "Tamo je atmosfera toliko rijetka da bi nam krv odmah zakuhala, kad ne bismo imali svemirska odijela. I tamo ima godišnjih doba, ali su mnogo ekstremnija nego ova na zemlji, sa temperaturama i po minus 100 stupnjeva. A i kisik kojeg ćemo udisati tek treba stvoriti na Marsu."

Ljudi moraju otkriti, što je iza horizonta

Stephan Günter naizgled vodi posve "normalan", zemaljski život. Oženjen je i ima troje djece, ali je spreman baš sve napustiti da bi otišao na Mars - zauvijek. Tu priznaje kako je doduše "potrebno imati osobite sklonosti da bi se voljela ta crvena pustinja", ali odmah nastavlja kako se zapravo čitavog života spremao na takvu misiju.

Već na maturi se specijalizirao za tehniku i fiziku, a osim što je pilot, piše i programe za simulacije leta na računalu, na primjer za polijetanje Space Shuttlea i za kretanje na Mjesecu. Štoviše, pohodio je tečaj trenera u pitanju komunikacije u grupama kako bi se još bolje prilagodio tom zadatku.

"Čisto tehnički uzevši, smatram potpuno izvedivim odletjeti na Mars i tamo izgraditi koloniju. Ali mentalni, ljudski faktor bi mogao biti problem. Tu će izbor biti veoma težak", smatra njemački dragovoljac. Organizator predviđa od svih tih tisuća kandidata izabrati samo četrdeset - za uži izbor. Oni će koncem ove godine biti svrstani u deset momčadi od po četiri člana i već od 2014. bi oni osam godina trebali vježbati za misiju. Najuspješnija momčad će onda doista i otputovati na Mars.

U njemačkom centru za istraživanje svemira DLR su osobito sumnjičavi kod čitavog niza praktičnih pitanja. "Mora biti jasno kako će se trajno osigurati ishrana i kisik koji će se udisati", objašnjava glasnogovornik Schütz. Isto tako, zaklada Mars One ne bi trebala na svojim internetskim stranicama tek pozivati na pionirski duh, nego i jasno predočiti što će te osobe, psihički i fizički, čekati na Marsu - do kraja života. Sasvim tehnički uzevši, dakle kada je riječ o raketi i transportu, načelno bi takva misija mogla uspjeti.

Let na Mars ne može biti tako jeftin

Mars One je dugoročni projekt. On bi trebao početi sa slanjem pet letjelica s opremom i bez ljudi i tek u šestom putovanju će otići i prvi predstavnici ljudskog roda na susjednom planetu. Nakon toga, predviđeno je da se kolonizacija nastavi: svake dvije godine, opet ovisno o orbitama Marsa i Zemlje, bi trebalo odlaziti po još četiri nova stanovnika.

Njihova prva zadaća bi trebala biti da iz vode koja je pronađena na Marsu dobiju kisik i vodik. Istovremeno, treba stvoriti staklenike u kojima će se uzgajati biljke i koje bi trebale s vremenom stvarati dovoljno kisika za naseljenike, a biti i hrana. Solarne ćelije bi trebale stvarati dovoljno energije, ali kad je riječ o smještaju - tu prvi Marsovci trebaju biti veoma skromni: jedva da će biti moguće poslati nešto više od skučenih kapsula.

Ali tu se dolazi i do još jednog, mnogo većeg pitanja od toga, da li ima netko tko želi provesti ostatak života otprilike kao krastavac u staklenki: do problema novca. Zaklada je izračunala kako će projekt koštati oko sedam milijardi eura - što stručnjaci redom smatraju kao premalo za misiju takvog opsega. Štoviše, Mars One se nada kako će dobar dio novca dobiti već od medijskih prava za projekt naseljavanja Marsa - ali svemirski stručnjaci u DLR-u su uvjereni kako to niti izdaleka neće biti dovoljno.

Najskuplji je - povratak

Dosadašnje procjene govore kako će biti potrebno ne sedam, nego najmanje 100 milijardi američkih dolara. Doduše, to su procjene koje su načinjene pod pretpostavkom da se putnike ipak jednog dana vrati na Zemlju - koliko-toliko žive i koliko-toliko zdrave. Ali nam upravo njemački dragovoljac, Stephan Günther objašnjava kako je baš to greška u proračunu jer "tako trošak putovanja raste do neba i traži razvoj potpuno nove tehnologije."

Ali čak i put samo u jednom smjeru kakav je predviđen projektom Mars One znači kako će prvi putnici na Mars doći u prilično jadnom stanju. Naime, iz iskustava u orbitalnoj stanici je poznato kako će u osam mjeseci puta u bestežinskom stanju atrofirati oko 30 posto mišićnog i koštanog tkiva. Na Marsu, čak i ako se onda preživi slijetanje, ta bi se degeneracija nastavila.

Günter poznaje sve te probleme, a zna i da sa svojih 44 godine - 2024. će navršiti već 54. rođendan, možda neće biti čak niti u užem izboru. Ipak, vrt njegovog doma mu je već previše zelen, nebo previše plavo i priznaje: "To bi apsolutno bio moj životni san."