Problem zbrinjavanja radioaktivnog otpada iz Nuklearne elektrane Krško nije razvikan kao hrvatsko-slovenski granični spor, ali također zorno oslikava nesposobnost Zagreba i Ljubljane za dogovor o ovom praktičnom pitanju, koje godinama opterećuje odnose dviju zemalja.

Dosad se sav nisko i srednje radioaktivni otpad iz Krškog, a riječ je godišnjoj količini od oko 30 kubičnih metara, skladištio u privremenom odlagalištu u krugu same nuklearke.

Riječ je o skladištu koje je trebalo biti u funkciji samo prvih pet godina rada nuklearke, no odonda je prošlo više od tri desetljeća, a otpad je i dalje ondje. Kako je kapacitet tog "privremenog" skladišta skoro popunjen, otpad se već dulje vrijeme najprije šalje na spaljivanje u Švedsku, a odnedavno i u Francusku, odakle se vraća kao pepeo, podjednako radioaktivan, ali daleko manjeg volumena.

Potkraj pretprošle godine u tom se skladištu nalazilo preko dvije tisuće kubičnih metara otpada, a kako je nuklearka zajednička, najkasnije 2023. godine Hrvatska mora preuzeti i zbrinuti svoju polovicu otpada.

"Takvo odlagalište ne postoji nigdje na svijetu"

Slovenska strana prije nekoliko godina predložila je Hrvatskoj rješenje ovog problema izgradnjom zajedničkog odlagališta u Vrbini, u neposrednoj blizini nuklearke. Nakon temeljitog razmatranja ove ponude, Hrvatska je, kako doznajemo od ravnatelja Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost Saše Medakovića, prije nešto više od mjesec dana i formalno odbila slovenski prijedlog. Medaković za DW objašnjava kako je prvi razlog hrvatske odbijenice činjenica da je izgradnja predviđena na neprimjerenoj lokaciji, u neposrednoj blizini rijeke Save. "Predloženo tehničko-tehnološko rješenje ne zadovoljava. Odlagalište je doslovce ukopano u podzemne vode iz kojih se Zagreb napaja pitkom vodom i nalazi se u poplavnom području. Takvo odlagalište ne postoji nigdje u svijetu, a mi se zauzimamo za provjerena rješenja s pozitivnim iskustvima jer mislimo da na ovom području ne bismo trebali eksperimentirati", objašnjava Medaković.

"Čak dvije trećine tog iznosa čine porezi, lokalnoj zajednici i slovenskoj državi, a samo jednu trećinu ostali troškovi. Prema tom prijedlogu cijena odlaganja kubičnog metra otpada iznosila bi 100 tisuća eura, a prosječna cijena u Europi je oko 10 tisuća eura po kubičnom metru", objašnjava naš sugovornik.Drugi je razlog, ističe ovaj stručnjak, visoka cijena projekta. Prema njegovim riječima, odlagalište u Vrbini stajalo bi više od 600 milijuna eura, a Hrvatska bi morala podmiriti polovicu tog iznosa.

I treći razlog zbog kojeg je Hrvatska odbila slovenski prijedlog, i koji je, po Medakoviću, definitivno "prelio čašu", slovensko je odbijanje da buduće odlagalište u Vrbini primi i drugi nisko i srednje radioaktivni otpad koji nastaje u Hrvatskoj, za razliku od istog takvog otpada koji nastaje u Sloveniji. Takvog otpada nema puno, ali i njega negdje treba pohraniti. "Zbog toga, čak i kad bi Hrvatska prihvatila slovensku ponudu, opet bi morala izgraditi posebno odlagalište za ovaj otpad", podvlači Medaković.

Više od 200 milijuna eura za zbrinjavanje otpada

Bez obzira na formalno odbijanje slovenskog prijedloga, Hrvatska je sa slovenskom stranom nedavno dogovorila da zajednička skupina stručnjaka do svibnja ove godine još jednom razmotri postoji li mogućnost zajedničkog odlaganja otpada iz nuklearke Krško. Medaković, međutim,  sumnja da će se dvije strane u sljedeća tri mjeseca uspjeti dogovoriti o pitanju o kojem nema dogovora posljednjih 15 godina. Zato je, po njegovim riječima, Hrvatska već neko vrijeme okrenuta projektu izgradnje vlastitog skladišta nuklearnog otpada, što bi je stajalo barem dvostruko manje od iznosa što bi ga prema slovenskom prijedlogu trebala dati Ljubljani.

Iako se spominjala i mogućnost izvoza nuklearnog otpada, ta mogućnost zapravo ne postoji. Kako kaže Medaković, trenutačno nijedna zemlja EU-a ne uvozi nuklearni otpad, a Hrvatska ga kao članica Unije smije izvoziti samo u treće zemlje koje imaju iste sigurnosne standarde kao i EU, a takvih nema. Zato je gotovo sigurno da će ovaj problem Hrvatska morati rješavati samostalno, izgradnjom vlastitog odlagališta, i to na Trgovskoj gori, u blizini Topuskog i Gline, ali i BiH. Medaković pritom naglašava da ni Trgovska gora ne bi bila trajno odlagalište, nego samo nadzemno skladište, na razdoblje od 20 do 30 godina, dok nuklearka ne prestane s radom i ne bude uklonjena. "Onda ćemo vidjeti koliko tog otpada doista ima i tražit ćemo novo rješenje, u Hrvatskoj, Sloveniji ili možda nekoj trećoj zemlji, koja će tada biti spremna prihvatiti nuklearni otpad", otkriva Medaković hrvatski plan.

Provedba tog plana neće biti nimalo jednostavna, premda Hrvatska u fondu za troškove zbrinjavanja otpada i dekomisiju nuklearke ima više od 200 milijuna eura. Taj je projekt već naišao na protivljenje lokalnog stanovništva, ali i susjedne BiH, koja je prije nekoliko godina najavljivala i tužbu protiv Hrvatske u slučaju da Hrvatska krene u realizaciju ovog projekta. Riječ je o neugodnom pitanju, s kojim se nijedna vlada posljednjih godina nije htjela ozbiljnije suočiti.

Dodatan problem: blizina BiH

Toni Vidan iz Zelene akcije smatra da je odbijanje slovenskog prijedloga opravdano, s obzirom na to da je ideja da se nuklearni otpad skladišti ispod vodonosnika rijeke Save, kako kaže, "šokantan". U usporedbi s tim prijedlogom, kaže Vidan, svako drugo rješenje manje je loše. "Kada je riječ o potencijalnim lokacijama takvog skladišta u Hrvatskoj, Zelena akcija smatra da se lokalnoj zajednici ne smije nametati takvo odlagalište u slučaju da ga ona u redovitoj demokratskoj proceduri odbije", naglašava Vidan.

Podsjeća kako je još osamdesetih jednom studijom utvrđeno šest potencijalnih makrolokacija za takvo skladište, iako odonda nijedna politička garnitura nije imala dovoljno snage provesti ozbiljnu raspravu je li taj projekt prihvatljiv nekoj od lokalnih zajednica. Devedesetih su te lokacije otpadale jedna po jedna, ali prvenstveno po političkom ključu, ovisno o političkoj snazi lokalnih čelnika, a na kraju je "ostala" samo lokacija na Trgovskoj gori.

"Ako će se o toj lokaciji početi govoriti kao o 'jedinoj mogućoj' lokaciji, bojim se da će ona naići na žestok otpor lokalne zajednice, a ta lokacija ima i dodatan politički problem, s obzirom na to da je izuzetno blizu BiH. Zato bi u ovom slučaju bilo neophodno provesti raspravu s BiH i dobiti suglasnost susjedne države za takvo rješenje, a nisam siguran koliko će Hrvatska u tome biti uspješna", skeptičan je dugogodišnji ekološki aktivist.