Ako ste ikada pogledali barem jedan teniski meč (naročito između žena), sigurno ste čuli brojne neartikulirane zvukove i glasove tijekom igre. Neki su poput sirene, drugi poput režanja, treći su obična vriska, roktanje i tako dalje, ali kakvi god oni bili, pokazalo se da ti glasovi ustvari zaista mogu omesti protivnika u sportskoj izvedbi. U istraživanju, u kojemu je alfa i omega bio Scott Sinnett, profesor psihologije sa Sveučilišta Hawaii, sudjelovalo je 33 studenata koji su gledali tenisače kako udaraju loptice - neki od tih tenisača su se, blago rečeno, čudno glasali prilikom izvođenja udaraca.

Istraživački tim predvođen Sinnettom tada je zatražio od studenata da pokažu smjer udaraca tenisača. Pokazalo se da su tenisači „glasači" uspjeli omesti studente u procjeni smjera u kojem će loptica ići, ali su ujedno i usporili vrijeme reagiranja studenata. Ako se uz udarac pusti i krik, glas, zvuk ili kako god to nazvali, studenti su bili sporiji i neprecizniji u prosudbi, objašnjava Sinnett koji se nada da će njegovo istraživanje imati koristi u rješavanju kontroverzi koje su nastajale proteklih nekoliko godina u ženskom tenisu; tijekom Wimbledona 2009. godine, i gledatelji i neki igrači su se žalili na glasne krike drugih tenisača. Portugalka Michelle Larcher de Brito je često znala iskusiti negodovanje publike zbog svojeg glasanja (navodno su njeni krici dosezali intenzitet od 109 decibela što je glasnije od podzemnog vlaka i motocikla, a gotovo je jednako rock koncertu).

Istraživanje je, dakle, pokazalo da neobični zvuci mogu omesti protivnika i toliko ga izbaciti iz takta da će sigurno pogriješiti, a sugerira i da to ne vrijedi samo za tenis. Sinnett sada želi testirati dobivene rezultate i na profesionalnim igračima.