Naše znanje je iznimno selektivno: pamtimo činjenice koje podupiru naše stavove, a ostale zaboravljamo, pa ne čudi da je zapravo bitno manje nego što mislimo. Politika također stvara pomutnju kada je u pitanju kritičko mišljenje.

Istraživanja u psihologiji pokazala su kako ljudi ne zamjećuju logičke pogreške u određenom argumentu ako njegov zaključak podupire njihovo stajalište. S druge strane, ako im se predstave suprotni dokazi, bit će mnogo kritičniji prema tom argumentu.

Visoko obrazovanje ne štiti nužno od ovih mana. Primjerice, osobe koje su završile fakultet često precjenjuju znanje o temi za koju su se specijalizirale - sjećaju se generalnih koncepata, a detalje su zaboravili. Stoga ne čudi što se često zbog (i nakon) političke rasprave s nekim koga inače poštujemo osjećamo kao da nas je netko izudarao po glavi.

Srećom, istraživanja nude nekoliko načina na koje možemo potaknuti smisleniju raspravu.

>> Razmišljanje svojom glavom postalo mentalna bolest >>

Apelirajte na drugi dio identiteta - ako ovo prije ne uspije, okrenite se k drugim elementima identiteta osobe. Politička afilijacija nije jedino što nas određuje. Osim što je netko konzervativac ili socijalist, sebe identificira i kroz druge uloge i vrijednosti. Možda je netko izričito iskren ili kreativan. Kada se fokus prebaci na ovakve osobine, ljudi postanu objektivniji i ne gledaju činjenice kroz ideološku prizmu. Laskanje na temelju nečijih vrijednosti je suptilan, ali učinkovit način za stvaranje manje agresivnog terena za razgovor jer sugovornik prepoznaje da može promijeniti mišljenje, a da pritom ostane vjeran svojem identitetu.

>> Fraze koje mogu automatski uništiti vašu vezu >>

Budi pristojan i blag - ljudima je lakše prihvatiti nečije argumente i objektivno sagledati neki problem ako osjećaju da se njihov sugovornik prema njima odnosi s poštovanjem. U tom će slučaju puno lakše prihvatiti da nešto ne znaju i da postoje granice u njihovom razumijevanju određene teme. Ako je cilj rasprave promijeniti nečije mišljenje, a ne iskazati vlastitu superiornost, onda je upravo ovo ključan faktor u vašem pristupu.

Pitaj 'kako' umjesto 'zašto' - jednostavan, a snažan način izazivanja nečijeg argumenta je zahtijevanje više detalja. Ako su prisiljeni objašnjavati na koji način bi se neka njihova ideja odvijala korak po korak, tada bi sami iskazali plitkost vlastita argumenta i zauzeli umjereniji i skromniji stav. Važno je naglasiti kako samo pitanje zašto je netko zauzeo određeni stav nije dovoljno bez zahtjeva za objašnjenjem kako se taj stav manifestira u praksi.

>> Trijumf lažljivaca i populista >>

Popuni nečiju rupu u znanju uvjerljivom pričom - ako pokušavate razbiti neki krivi navod, kao što je teorija zavjere na primjer, pobrinite se da vaše objašnjenje nudi uvjerljiv, koherentan narativ koji popunjava rupe u razumijevanju druge osobe. Puko navođenje znanstvenih činjenica nije samo po sebi dovoljno.

Predstavite problem u drugom svjetlu - naša uvjerenja i stavovi su duboko ukorijenjeni u široj i kompleksnijoj političkoj ideologiji. Nijekanje klimatske krize je, primjerice, povezano sa zagovaranjem slobodne trgovine, kapitalizmom i opasnostima regulacija o okolišu. Posljedica je da jedan aspekt nečijeg uvjerenja predstavlja prijetnju za ideologiju u cijelosti, što automatski potiče emocionalno nabijeno motivirano prosuđivanje. Umjesto toga, fokusirajte se na razuvjeravanje na temelju argumenata koje vaš sugovornik može uklopiti u vlastiti sustav vjerovanja.

>> Zašto morate sebi biti - prvi? >>

Uvjerite osobu da zauzme vanjsku perspektivu - još jedna jednostavna strategija poticanja racionalnog mišljenja je molba da sugovornik zauzme stajalište osobe iz druge države ili kulture. Kako bi, primjerice, netko iz Australije ili s Islanda reagirao na premijera kao što je Boris Johnson koji se natječe za tu poziciju u Velikoj Britaniji?