Zamislite da ste na kućnoj zabavi kod prijatelja i netko kaže nešto što Vam se nikako ne sviđa. Hoćete li ostatak večeri provesti podalje od te osobe? Da li ćete je odvesti na stranu i raspraviti stvar? Ili ćete početi vikati i zahtijevati da se ta osoba udalji sa zabave?

Poslednja opcija je otprilike ono što se zove kulturom poništavanja (Cancel Culture). To je tendencija da se pretjerano reagira na uvrede, diskriminaciju ili greške i to društvenim prezirom, shitstormom i pozivima na javni bojkot neke osobe.

Pretjerane reakcije

Poznati primjer je David Shor. Taj bijeli Amerikanac je na Twitteru sažeo rezultate studije jednog crnog politologa: prema toj studiji, prosvijedi protiv socijalnih nepravdi imaju više pristalica ukoliko su mirni. Samo tjedan dana kasnije je Shor, inače analitičar podataka, izgubio posao. Aktivisti su njegov tweet predstavili kao kritiku pokreta Black Lives Matter i pokrenuli kampanju protiv njega.

U njemačkom govornom području je ljetos prašinu digao slučaj Lise Eckhart koja je najprije bila pozvana na Hamburški književni festival, a zatim je poziv povučen. Eckhart, kontroverzna austrijska književnica, bila je nominirana za najbolji debitantski roman.

Kritičari joj predbacuju da u svom kabareu koristi rasističke i antisemitske klišee te zbog toga druga dva autora nisu htjeli sudjelovati u raspravi s njom. Organizatori festivala su priopćili da je iz ljevičarske scene čak bilo i prijetnji pa su na kraju odlučili da Eckhart bude opozvana.

Bila je to blamaža za književni festival. Jer, kabaretski nastupi ove Austrijanke mogu se smatrati neukusnima, no teško da je to dovoljan razlog da joj se zabrani javni nastup. Kabare je, na kraju krajeva, satirični format.

Lijevo i desno

Posebno pikantno u cijelo priči je da se koriste dvostruka mjerila. Oni koji su još ne tako davno glasno branili slobodu govora njemačkog satiričara Jan Böhmermanna kada je objavio „uvredljivu pjesmicu" o turskom predsjedniku Erdoganu, sada su, u slučaju Lise Eckhart, podržavali njeno izopćenje.

U ovim slučajevima se uglavnom ljevičarska scena drži odgovornom za poništavanje ljudi. Rasprava je međutim stvorila i jednu meta-raspravu, naime o tome postoji li uopće kultura poništavanja ili je u pitanju borbeni poklič koji su smislili konzervativci i desničari kako bi kao pretjerane odbacili opravdane kritike na račun rasizma, seksizma i diskriminacije.

Desničarska stranka Alternativa za Njemačku (AfD) recimo pokušava kulturu poništavanja definirati u svoju korist i predstaviti je kao dio navodne „ljevičarske diktature mišljenja". Sintagmu je koristio i Donald Trump, jedan od najglasnijih polemičara na Twitteru.

Dobro je, dakle, paziti u kakvom se društvu čovjrek nalazi kada kritizira kulturu poništavanja. Pa ipak, spomenuti primjeri pokazuju da tako nešto doista postoji, barem u nekim slučajevima. Čak i ako izbjegnemo alarmizam i nebuloznosti o kraju slobode mišljenja, može se primjetiti slabljenje potrebe da se drugačijim stavovima priđe konstruktivno. I da ljudi zbog pogrešnih riječi ili nespretnih poteza brzo bivaju nemilosrdno rastrgnuti.

Pretjerana javna osjetljivost

Još jedan primjer za pretjerani izlljev javnog ogorčenja je satirični video dječijeg zbora njemačkog javnog servisa WDR prije godinu dana. Djeca su u spotu pjevala o nekoj fiktivnoj baki koja vozi gradski terenac kao Umweltsau (u slobodnom prijevodu kao „krmaču koja prlja životnu sredinu", pri čemu se riječ "Sau" u njemačkom često koristi i u pozitivnom kontekstu. Tako se primjerice za nekoga tko rado nastupa u javnosti ili se rado predstavlja u jacnosti kaže kako je on "Rampensau" - "krmača na pozornoci" ). Neki su u tome vidjueli tako besprizorno vrijeđanje starijih da su autorima videa čak upućene i prijetnje smrću!

Taj primjer pokazuje da poništavanje ne mora dolaziti samo s ljevice jer ova satirična pjesica je upravo zastupala „ljevičarsku" temu zaštite okoliša, a pobunili su se konzervativci. Razmišljanje u taborima „manjine protiv elita" ili „ljevica protiv desnice" nije podesno za shvaćanje fenomena kulturnog poništavanja. Preosjetljivost postoji na svim stranama.

Umjesto da se raspravlja o samom izrazu, bolje bi bilo pogledati svaki pojedinačni slučaj. Postoje uvrede i primjeri diskriminacije nakon kojih nitko ne bi trebalo proći bez ikakvih posljedica. No ipak se ponekad stvari preuveličavaju jer, kad se mirno razmisli, mnogi slučajevi nisu zaslužili takve reakcije.

Načelno je dobro što danas sve više ljudi, a posebno iz grupa koje su tijekom povijesti stalno bile deprivilegirane, lakše može izložiti svoj stav, što smo osjetljiviji na diskriminaciju. Ali nije dobro što se, iz straha od društvenog prezira, sve manje ljudi usuđuje izraziti eventualno nepopularno mišljenje ili postaviti neugodna pitanja i kada time iz mnogih rasprava nestaju različita mišljenja. Jer to je na kraju krajeva ključan cilj: manje jednoumlja, a više raznolikosti u društvu.