Iako nam se čini da se trenuci sreće uopće ne mogu mjeriti, već posjet web-stranici Ruuta Veenhovena, profesora na sveučilištu Erasmus iz Rotterdama daje dojam kako znanstvenici gotovo da ne čine ništa drugo. U svojoj "World Database of Happiness" (Svjetska baza podataka sreće) ovaj profesor čuva čak 6.896 znanstvenih članaka o sreći i rezultate 1.440 znanstvenih studija o sreći.

Rezultati tih studija ozbiljnih znanstvenika u uglednim institucijama, nisu baš uvijek "otkriće Amerike". Tako novinar Frankfurter Allgemeine Zeitunga Jan Grossarth podsjeća na istraživanje Easterlin iz 1974. koje je utvrdilo kako, kad neka bogata zemlja postane još bogatija, njezini stanovnici ne postaju sretniji. U Švicarskoj je to drugačije, rezultat je istraživanja Freya i Stutzera iz 2000. koji su utvrdili kako tamo sreća raste kako raste i prihod. U Rusiji pak samo oni sretni postaju i imućni (Graham i drugi, 2004.), a u Kirgistanu su od uvođenja tržišnoga gospodarstva stanovnici postali sretniji, osim onih koji su razvedeni (Namazie, Sanfey, 1999.)

Inflacija + nezaposlenost = nesreća

I drugi elementi potiču sreću: tako je Abdel-Khalek 2006. u istraživanju utvrdio kako su muslimani sretniji, a Wolfers je 2009. otkrio kako žene, sve od 1970. postaju sve nesretnije. Zagađivanje zraka čini ljude nesretnima (Welsch, 2006.), a visoke temperature povećavaju sreću (Rehdanz, Maddison 2003.) Političku desnicu najviše rastužuje inflacija, a ljevicu pak stopa nezaposlenosti (Tella, MacCulloch, 2005.).

Uopće, ova dva ekonomska pokazatelja - nezaposlenost i inflacija - ekonomista Arthura Okuna navela su da ih jednostavno zbroji i tako načini tablicu (ne)sretnih zemalja. Na samo čelo su tako došli Sejšili i Brunei, a dno ljestvice zemalja ekonomskih nevolja onda čine Venezuela, Makedonija i Bosna i Hercegovina. Drugi znanstvenici, poput bivšeg glavnog ekonomista za pitanje razvoja Svjetske banke Hermana Dalya, ukazuju kako ipak nije sve u materijalnoj sreći, nego u njegovom "Happy Planet Index" (Indeks sretnog planeta). On povezuje osjećaj zadovoljstva stanovnika sa (zlo)uporabom prirodnih resursa našeg okoliša. Na taj način su na prvo mjesto izbile zemlje poput Costa Rice, Dominikanske Republike i Jamajke, razvijene zemlje su negdje na sredini ljestvice, a na dnu su zemlje poput Bocvane, Tanzanije i Zimbabvea.

No ako se usporede sva znanstvena istraživanja o sreći, prilično je očito kako među znanstvenicima ne postoji sloga niti oko pitanja, što čini ljude sretnim, niti kako to uopće izmjeriti. Sreća i zadovoljstvo ima mnogo svojih oblika: uspjeh, ispunjenje, osvajanje, čežnja, zadovoljstvo, potvrđivanje, ljubav... Neki znanstvenici pak misle da je dovoljno mjeriti moždane valove, neki se pouzdaju u gospodarske pokazatelje, nekima su dovoljne ankete.

S druge strane, neke studije pak tvrde kako previše izbora u životu samo zbunjuje građane i kako su sigurnost i osjećaj zajedništva ono najvažnije što pridonosi sreći. Ako je pak doista to najvažnije, onda ne iznenađuje ljestvica tako nastalog "Global Happiness Indexa" gdje se na prvim mjestima guraju Kina, Sjeverna Koreja i Kuba, dok su Sjedinjene Američke Države na samom dnu.Mnoge studije ukazuju kako je "sreća" previše složen problem i kako trebaju još složeniji instrumenti čak i da bi se izmjerilo nešto tako jednostavno kao sreća dok se pleše pod palmama na obali mora.

Uopće, stječe se dojam kako su i ozbiljne svjetske organizacije pitanje sreće shvatile - smrtno ozbiljno. Ovih tjedana se o sreći raspravlja i u Ujedinjenim narodima, Europska unija već godinama kao jedan od svojih ciljeva postavlja povećanje "osjećaja zadovoljstva", a i njemačka vlada zove u pomoć stručnjake koji bi joj trebali pomoći u utvrđivanju "alternativnih indikatora blagostanja".