Gradovi i zgrade oduvijek su bili oblikovani i bolešću. Primjerice, kolera je utjecala na mrežu ulica jer su epidemije u 19. stoljeću potaknule uvođenje kanalizacijskog sustava koji je zahtijevao da ceste iznad njih budu šire i ravne, zajedno s novim zakonima o zoniranju kako bi se spriječilo prenapučenost.

Kuga je promijenila dizajn svega - od odvodnih cijevi do pragova vrata i gradnje temelja, a i tuberkuloza je ostavila traga tako što su sanatoriji preplavljeni svjetlom nadahnuli razdoblje prostora bijele boje, kupaonica s pločicama te sveprisutnu stolicu s naslonom. Oblik je uvijek pratio strah od infekcije, jednako kao i funkcija, piše arhitekt Oliver Wainwright, kritičar arhitekture i dizajna u Guardianu.

S obzirom na trenutne uvjete života zbog pandemije koronavirusa teško je ne zapitati se kakav će trajni utjecaj COVID-19 imati na gradove i način kako poimamo prostor: Hoćemo li domove morati prilagoditi tako da se u njima može bolje raditi? Hoće li se pločnike morati proširiti kako bi se zadržala fizička distanca?

Hoćemo li moći, htjeti uopće, više živjeti u gusto naseljenim područjima, zgradama, raditi u uredima otvorenog tlocrta i gurati se u dizalima? Kako će izgledati restorani, kafići i ostala mjesta zabave?

''Najveća promjena odnosit će se na to kako mislimo o prostorima u kojima radimo'', ističe Darren Comber, izvršni direktor arhitektonskog ureda ''Scott Brownrigg'' i dodaje: '' Vidjeli smo ogroman procvat u ''co-working' prostorima - prostorima za suradnju. No nakon ovoga, hoće li tvrtke doista htjeti staviti cijeli svoj tim na jedno mjesto, gdje usko dijele prostor s drugim poduzećima?''

I nije to pitanje samo ''co-working'' prostora, već i prostora u istoj tvrtki, a Comber kaže: '' "Ne predlažem da se svi vratimo na rad u ''kockama'' kao što je to bilo 1950-ih, ali mislim da će se gustoća u uredima promijeniti. Vidjet ćemo odmak od ''open spacea'' - rasporeda otvorenog tlocrta, kao i bolju ventilaciju i više prozora koji se mogu otvoriti''.

Na tom tragu razmišlja i arhitekt Arjun Kaicker, koji je vodio jedan od timova u arhitektonskom uredu Normana Fostera: ''Mislim da ćemo vidjeti šire hodnike i prolaze, više pregrada između odjela i puno više stubišta, prostori se više neće toliko uklapati jedni u druge''.

Moguće je očekivati i promjene u uredskom namještaju, dodaje, objašnjavajući da ljudi više neće htjeti sjediti tako blizu jedni drugima kao što je dosad bio slučaj. U tom kontekstu moguće su i promjene u zakonodavstvu kojima će se odrediti minimalna površina po osobi u uredima, kao i smanjenje maksimalne popunjenosti liftova i većih predvorja kako bi se minimiziralo prenapučenost.

"Visoke zgrade mogle bi postati skuplje za izgradnju i manje učinkovite", upozorava Kaicker i navodi još niz promjena na kojima se već radi - poput "beskontaktnih staza" što znači da će radnici rijetko morati dodirnuti površinu rukama kako bi se kretali kroz zgradu. Dizala se može pozvati s pametnog telefona, izbjegavajući potrebu da pritisnete gumb izvana i iznutra, dok će se vrata ureda automatski otvarati pomoću senzora pokreta i prepoznavanja lica. Također, preko telefona će se moći dizati rolete, podešavati rasvjeta iI ventilacija, pa čak i naručiti kava.

Jednom kad izađemo iz zatvorenih prostora, a to zapravo već i sada osjećamo, mogli bismo ponovno otkriti  vrijednost parkova i zelenih površina grada, kao i javne infrastrukture, bilo da je riječ o zahodima, fontanama s pitkom vodom ili mogućnostima pranja ruku.

Skeptičan prema brzoj promjeni je Christos Lynteris, antropolog i koautor knjige ''Kuga i grad'', jer smatra da ''ova pandemija traje prekratko da bi sada došlo do značajnijih pomaka, a druga je stvar ako će se pojavljivati u valovima''.  

Neki trenutnu krizu koriste kako bi preispitali temeljne pretpostavke o strukturi gradova. "Ovo je najbolje vrijeme za razmišljanje o šetljivom gradu", kaže Wouter Vanstiphout, profesor dizajna u sklopu javnih politika na Sveučilištu Delft Technology u Nizozemskoj. On se pita može li koronavirus biti katalizator za decentralizaciju: ''Imamo ogromne bolnice i ljude koji žive jedni preko drugih, ali još uvijek moraju proći duge udaljenosti po gradu da bi došli do njih. Pandemija sugerira da manje jedinice kao što su bolnice i škole treba raspodijeliti u većem dijelu gradskog tkiva i ojačati lokalne centre".

Mali dućani pokazali su se i kvalitetnije opremljeni zalihama od velikih trgovina, a to je samo dio promjena. Vanstiphout kaže da su njegovi prijatelji koji žive u centru grada doživjeli naglo buđenje: ''Sada kada je turizam stao i kad su Airbnbijevi prazni otkrili su da nemaju susjede. Ne postoji susjedstvo. Ne postoji grad. Ako izmaknete turiste, nema ničega''.

Koronavirus je na različite načine razotkrio učinke turizma i migracija na gradove širom svijeta. Sada ih se više shvaća kao mjesta sigurnosti, mjesta doma i kontinuiteta, a Vanstiphout smatra: ''To bi se moglo shvatiti kao upozorenje protiv migracija, ali po meni je to nešto posve drugo - upozorenje protiv turizma i nejednakosti koja privremeno stvara migraciju radne snage, upozorenje protiv ''gig ekonomije'' - ekonomije kratkotrajnih honorarnih poslova i devastacije javnih usluga. Nešto je zaista jasno u vezi s pandemijom: može se vidjeti apsolutna nužnost javne zdravstvene službe i pravog sustava socijalne skrbi. To stvara vrlo jasnu sliku onoga što je dobro".