Starost je nešto što nitko ne želi priznati, a godine kada se proglašavamo starima dolaze sve kasnije. Primjerice, osoba u pedesetim godinama redovno će o sebi misliti kao o sredovječnoj osobi, iako je po prosječnom životnom vijeku zapravu u zadnjoj trećini svog života.

Michel Bernhardt sa Sveučilišta u Oregonu pokušao je doći do odgovora na pitanje kad postajemo stari, i ustanovio da se zapravo radi o percepciji neovisnosti osobe o drugima. Preciznije, stari postajemo u trenutku kad počinjemo ovisiti o tuđoj pomoći u svakodnevnim radnjama. 

Proučavajući potrošače od kraja 80-ih, otkrio je da baby boomeri, koji su sada definitivno u kategorijij seniora, ne žele da ih se smatra starima, no ipak su svoje roditelje kad su bili u istim godinama doživljavali kao starce. 

Problem je i u društvenoj prihvaćenosti starijih osoba, koje u modernoj civilizaciji nemaju istu ulogu kakvu su imali u primitivnijim društvima. Sada se o njima razmišlja kao o teretu društva, dok su prije bili uvaženi članovi zajednice čija se životna mudrost bespogovorno slušala.