« Hrvatska
objavljeno prije 5 mjeseci i 2 dana
PRIČA IZ ŽIVOTA

Kada ćemo prestati biti inertni promatrači svojih života i zašto nikada…..

Kako pronaći mir i sigurnost prakticirajući nepomičnost i mirovanje? Čega se bojite? Što možete izgubiti?

Smeće se samo gomila...
Smeće se samo gomila... (Shutterstock)
Više o

Marišćina

,

otpad

,

priča iz života

Stanovnik sam jedne vesele općine u Lijepoj našoj. Vesele, obzirom da ima puno dječice (što je u demografski unakaženoj državi pravo i divno čudo)... Dječice, čijim roditeljima je (sasvim prirodno) na prvom mjestu njihovo zdravlje.

Ili se barem tako deklariraju.

O tome koliko im je zapravo bitno zdravlje njihove djece, najbolje govori postotak sudjelovanja i zainteresiranosti u gorućem problemu - Županijskim centrom za gospodarenjem otpadom Marišćina. Odlagalištu, koje je potpuni promašaj političkih i vladajućih struktura.

Odlagalištu, kojim se punih 7 godina vrši ekocid nad lokalnim stanovništvom. I to nisu kuloarske priče nego znanstveno utemeljeni podaci. Javno dostupni podaci, potvrđeni od nadležnih službi i zapravo, potpuno nebitni. Nebitni jer smo neuki. Ili nismo potpuno neuki ali nas i nije previše briga. Veliki postotak stanovnika ne zna što su PM10 čestice ili H2S, kakav utjecaj imaju na zdravlje kao niti da su to nesretni produkti odlagališta.

Mišljenja sam da postoji nekoliko skupina sukladno djelovanju i promišljanju :

  1. Oni koji razumiju opasnost i mogu to promijeniti-ali ne žele (politika)

  2. Oni koji razumiju i žele to promijeniti (skupina od 50 -tak entuzijasta) -hrabro se bore svim manje ili više raspoloživim mogućnostima

  3. Oni koji ništa ne razumiju i žive u paralelnom svemiru

  4. Oni koji možda nešto i razumiju ali se nažalost „nemaju vremena" baviti tom problematikom- i to je najveća skupina

Želim napisati nekoliko riječi o posljednjoj skupini i inertnosti kao slabosti koja zadržava napredak i život zajednice.

Učahureni u osakaćenosti svog života, ljudi puštaju da život prolazi pored njih jer: „Ništa se tu ne može promijeniti...." Sami sebi djeluju strašno mudro jer su odmah spoznali da je uzaludno stremiti nekim promjenama i boriti se. Inercija se čvrsto usidrila u njihovim umovima i uspješno funkcionira poput cjelogodišnje hibernacije, stvarajući dojam „tako je, kako je". Oni najčešće i svim silama žele izbjeći konfrontacije. Razumijem da konflikt ne smije biti obrazac, ali u životu je sasvim prirodno da se ponekad događaju konflikti. To je sastavni dio rasta. Zdravog rasta.

Kako pronaći mir i sigurnost prakticirajući nepomičnost i mirovanje? Čega se bojite? Što možete izgubiti?

Kada se pogledate u zrcalo (a vjerujem da su to trenuci kada ste iskreni i nemate potrebu sebe krivotvoriti) obuzme li vas mučan dojam kako vašim životom i zdravljem vaše obitelji upravljaju drugi ? I kada vidite reference tih „drugih", ne obuzme li vas osjećaj bijesa?

Osvijestite spoznaju da uvijek postoji opcija.

Možete ostati inertni i čekati da netko drugi riješi vaše probleme. Možete i dalje pronalaziti bijedne izgovore kako se nemate vremena uključiti u borbu protiv tog zla jer: morate kuhati, čistiti, razbijati atome....

I to je potpuno legitiman izbor. Možda i pravilan jer za nekoliko godina barem nećete imati potrebu kuhati . Vrlo je izvjesno da će djecu hraniti nazogastričnim sondama na Odjelu onkologije. Tada možda shvatite što je inertnost. I tek tada ćete osjetiti kako ništa ne možete promijeniti. I to će biti potpuno isitinito.

Fejsbuk ratnici koji daju moralnu podršku lajkanjem ili ispaljujući otrovne strelice iz mekanih fotelja , za svoj virtualni trud mogu dobiti samo malus.... Bonus ide isključivo ratnicima u „stvarnom životu".

Društvena se inertnost može pobijediti tako da se identificira i zatim čvrsto odluči da nećemo biti dio nje.

Mislite li i dalje da je sićušni Pholcus phalangioides u kutu sobe vaš najveći problem?

Piše: Sanja Mikačević
19.02.2019. 08:01:00
Novi komentar
nužno
nužno