Akademski slikar i donedavni profesor na ALU u Splitu, Josip Botteri Dini, autor respektabilnog opusa, izlagač na brojnim samostalnim izložbama diljem svijeta i u domovini, kreator fascinantnih sakralnih ciklusa i danas intenzivno radi u svom atelijeru.

Uvijek govorite kako svako umjetničko djelo mora biti neponovljivo.

- Svako umjetničko djelo je u svojoj biti neponovljivo.Istinska umjetnost izvire iz nadahnuća u duhu umjetnika.Stoga valja biti obazriv prema umjetniku i ne ometatitaj stvaralački proces.

Govorim to misleći na nametanje raznovrsnih ograničenja koja se obrušavaju na umjetnika od onih koji imaju politrčku ili neku drugu moć,koja se odijeva u različite autoritete. Najčešće osjećamo skučenost stavova onih koji govore fraze u ime nekih trendova,u ime tzv. Slobode stvaralaštva. Moć klanovske skupine koje su umrežene u lancu od galerija,instituta,sveučilišnih katedri do novinstva i ministarstava,kao i političkih ustanova koje su u mogućnosti i dužnosti materijalno osiguravati stvaralaštvo u kulturi.

Kultura i umjetnost trebale bi se ostvarivati u potpunoj slobodi i dobrohotnosti svih kojima su upućena ta djela i nadahnuća jer su ta djela uvijek:svjedočanstva duhovnog stanja epohe u kojoj nastaju,osim što su karike lanca kontinuiteta umjetnosti i kulture u općem smislu riječi.

Vi svaki dan slikate?

- Ako ne slikam doslovno, u sebi prebirem i snujem ono „novo".. Kao što slikam, tako i molim, pokušavam živjeti benediktinski, vođen njihovim geslom ORA ET LABORA. Očekujući da nikne nova slika, ponekad treba biti u šutnji i samoći.

Gospodine Botteri, kako nastaje umjetnost?

- Cvrčci neumorno cvrče u mojem dvorištu,podno Marjana. Vladimir Nazor je zauvijek opisao u Božju glazbu u svojem Podnevnom ditirambu. I tako nas obvezao poštovanju čudesa,koja nam u svako doba dozivlju u svijest Stvoritelja.Ako kome pripada svaka čast,pohvala i slava,onda je to vječnom nepokretnom pokretaču.

U tim akordima i ritmovima, bojama i zvukovima kriju se izvori umjetničkih zanosa i rađaju se novi umjetnički svjetovi. Mi ništa ne prepisujemo ili preslikavamo,ali ako osjećamo uronjenost u integralno stvorenje prirode,sa svim bićima,mi po volji Stvoritelja i po nadahnućima Duha Svetoga nastavljamo u svojim djelima ostvarivati Stvoriteljev plan,da sve uvijek bude novo. Da bi sve bilo novo u evanđeoskom smislu,potrebni su žrtvovanje,dobre namjere i čista ljubav.

U ovakvom okviru nastaje uvijek ono dobro i lijepo za čime teži svaka umjetnost,tako preskočimo kao,blago rečeno,"nepotrebne" tolike samorazarajuće ili antiestetičke trendove koji oput pošasti haraju svjetskim pozornicama i suvremenim sredstvima komunikacija,u čežnji uništavanja svake harmonije i konstrukcije.

Što bi željeli savjetovati mladim umjetnicima?

- O načinu likovnog govora se može raspravljati.Međutim svaki umjetnik govori uvjerljivo isključivo kroz vlastiti jezik.Ta vlastitost najvećije doseg do kojeg dovodi dugotrajnost i zatim dosljednost.

Akademik Matko Peić bio je veliki povjesničar umjetnosti,književnik,likovni kritičar i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti,napisao je:"Likovni umjetnik od prirode ima dar da se pred motivom ne izgubi,nego da ga pomoću crte,boje,volumena prevede u likovno djelo."

Na drugom mjestu govori o različitim likovnim konceptima.Meni je posebno prikladan pojam likovnog govora kojeg je nazvao"linearni koncept".U mnoštvu spisa i tekstova o umjetnosti važno je pronaći ono što nam je blisko.Biti ćemo jači i sigurniji,kada među tolikim likovnim pojavama pronađemo duhovne i koncepcijske srodnike.

Kada kažemo za sebe ili druge da se tražimo,upravo se o tome i radi. Nije dobro biti niti „žrtva" takovog pronalaska,ali biti će lakše i sigurnije stvarati.

Otkriti vlastitost,onu unutarnju neponovljivu i samo tebi danu sklonost i osjetljivost na kojoj možeš graditi svoju viziju i opstati u njoj bez sumnja u promašenost ili u bilo kakvo epigonstvo.

Umjetničko stvaranje može se odvijati svakodnevno. Bilo bi to veoma dobro.Dokle god je čovjek u mogućnosti,dokle god nije iscrpio svoje unutarnje vrelo i onaj potrebit žar,pa i veselje za novim djelom,bilo bi dobro nastojati. Vidio sam jedan crtež konja koji je u bolnici nacrtao veliki hrvatski kipar Branislav Dešković.Crtež je bio snažan i ekspresivan. Na njemu je uz rub pisalo"Posljednji škic Branislava Deškovića". Ne znam gdje je završio. Bilo je to u jednoj privatnoj zbirci,koja je rasuta.Ta skica govori o umjetničkom stvaranju,do posljednjeg poteza,daha.

Umjetnik ne može biti umirovljenik duhovno. Duhovno zvanje nezavršava.Poput bakljonoše,on trči svoju dionicu osvjetljavajući put drugima.

Što je ključno za umjetnost danas?

- Smrt umjetnosti,dobroti,ljepoti,uzvišenosti,svetosti,duhu,estetici!

To su težnje koje se nameću čovjeku danas na početku trećeg tisućljeća.Valjda će se naći neki Noa da u našem vremenu koji će sagraditi lađu spasa.

U vremenu anarhije koja davi i demokraciju,svaki red i znanja bivaju izopćeni iz svijeta umjetnosti.Umjetnik je pozvan odoljeti zamamnom zovu sirena medija,koji su se davno već pokorili tim"trendovima",kao i većina galerija i muzeja sve do najoficijelnijih ustanova političke moći u kojima se odlučuje o potporama stvaralaštvu u umjetnosti.

Je li uočljiva kriza u umjetnosti danas?

- Ako smo odavna prešli "Rubikon" europskog lijepog u umjetnosti i zastave sklada i zanosa, poskidane su s jarbola europske likovne scene, vjerujem i nastojim i dalje stvarati likovnost u suvremenom svijetu mojim likovnim jezikom i likovnom morfologijom komponirati moja djela koja redam u isto vrijeme u civilitzaciji Zapada u kojoj umjetnici u većini gube svoje zanose, ostavljajući pred vratima svojih spoznaja svoja jastva i podlažu svoju umjetničku slobodu pred mrtvozornicima umjetnosti, koja još uvijek živi i može živjeti. Da bi umjetnost mogla nesmetano razvijatise i živjeti potrebno bi bilo osloboditi se svih negativističkih mentora.

To su razlozi zbog kojih ne može biti odustajanja. Skoro bi se i ovdje moglo citirati Shakespearea, biti ili biti....?

Tko može dozivati smrt umjetnosti?

Smrt umjetnosti jednaka bi bila i smrti čovječanstva jer umjetnost stvara ljudski duh,kao uzvišeni i tajanstveni izraz duhovnosti epohe za vjernike.

Za vjernika, umjetnik je od Boga obdaren da svoje umjetničke ideje u svom vremenu za svoje suvremenike ostvari umjetničkim sredstvima. Umjetničko djelo i predstavlja istodobno dio kontinuiteta umjetnosti uopće.

U našem vremenu svjedoci smo isključive neslobode na umjetničkoj sceni,svih umjetničkih stvarnosti.

Dapače,umjesto poticajne slobode, umjetnik je suočen s uvjetovanim diktatom neestetike, udaljavanja od klasičnih umjetničkih sredstava stvaranja:umjesto slobode nameću mu se poslušnost i Prokrustova postelja kreativne nemoći.

Na umjetniku je ipak izbor da prihvati biti dijelom društva poslušnika,koji se odriču svojih nadarenosti, da bi bili spomenuti ili birani od tzv. Izbornika za izložbe ili u tekstovima ili možda i u nekim TV emisijama ili galerijama i portalima, pa čak bili dobitnici nekih nagrada ili privilegija itd.

Za budućnost?

- Za budućnost valja sačuvati pošten odnos prema umjetnosti kao čudu koje se događa među ljudima po Božjim darovima,a ne po našoj volji,mi sudjelujemo i žrtvujemo sve svoje snage da bi ostvarili one ideje koje k nama stižu iz Platonova svijeta ideja.

Ovaj tekst je izvadak iz mojeg dnevnika kojega ne pišem redovito jer i za njega valja imati vremena.Ali kako mi se često učini da nemam dovoljno vremena za ostvariti sve što želim,u mnogočemu ostajem dužan,tako i mojem dnevniku. On bi mogao biti,ali samo na preskoke,kako je i nastajao. Od davnina vrijedi ona izreka FORSAN ET HOC OLIM MEMINISSE IUVABIT.  (Možda će nam jednom biti prijatno i ovoga da se sjetimo. (Vergilije) Taj usklik i mene opomene ponekada kada mi se ičini da je šteta da događaj,raspoloženje ili misao zaslužuju sjećanja na njih,a nisu zabilježeni.