Petak je popodne. Hladno je, povremeno pada kiša, ali ispred vrata Tvornice Kulture je svejedno već duže vrijeme formiran red fanova koji čekaju u nadi za prvim redom. U redu se čuje španjolski, talijanski, engleski, pjevaju se pjesme i tijekom i nakon bendove probe koju čuju izvana – stvaraju se prijateljstva, čuvaju se mjesta, zajednica se gradi. I iako im je hladno, iako kisnu, nije im problem čekati, znajući da će istu stvar najvjerojatnije raditi i idući dan. Jer se za Joker Out vrijedi čekati.

Za sve poput mog dragog taksista Marija koji me vrlo zbunjen vozio kući nakon subotnjeg koncerta jer za Joker Out nikad nije čuo, ova slovenska četvorka proslavila se nakon vrlo podcijenjenog (i od žirija i od publike) nastupa na ovogodišnjoj Euroviziji na kojoj su nastupili s pjesmom Carpe Diem. Iako možda tada nisu u potpunosti uspjeli iskoristiti dan, kako pjesma kaže, turneja po cijeloj Europi na koju su krenuli ubrzo nakon potvrđuje da nije važno kakav plasman imaš na najvećem glazbenom natjecanju u Europi, već hoće li publika prepoznati tvoju kvalitetu.

A to da je europska, pa i šira publika prepoznala njihovu kvalitetu – i zašto se prvi koncert toliko brzo rasprodao da su dodali još jedan datum – vidi se čim ova četvorka stane na binu. Energija pršti sa svih strana i kad krenu u svoj najnoviji singl Sunny Side of London, kao da se bend i publika sinkroniziraju.

Ono što slijedi je sat i četrdeset pet minuta definicije istinskog koncertnog iskustva. Frontmen Bojan Cvjetićanin usavršio je komunikaciju s publikom do te mjere da je šokantno ako mu nakon koncertne preostane trunkica socijalne energije. Ne samo da održava dosljedno kvalitetan, čist i zavidan vokal kroz cijeli koncert, već je svjestan svakog znaka kojeg netko u publici podigne, svake narukvice i plišanca koji slete na binu i svakog mobitela koji je uperen u njega. Kao da mu je jasno da je pravi recept za zadržavanje fanova i izgradnju vjerne fan baze pružiti im koncertno iskustvo koje im govori: „Vidim te i zahvalan sam što si tu.“

Koliko god Cvjetićanin dominira pozornicom, isto toliko zna kada se treba povući kako bi ostali članovi benda imali trenutak za sebe – glavni gitarist Jan Peteh, prozvan trubadurom, nekoliko puta kroz obje večeri obasjan toplim svjetlima spotlight reflektora publici svira serenade. Eksperimentira sa svojom pločom pedala i upija vriskove publike dok ga ostatak benda ponosno gleda iz zamračene pozadine pozornice. Isti tretman dobiva i bubnjar Jure Maček, kojeg bubnjevi većinu koncerta „skrivaju“ od publike, tijekom svojih solo dionica, a publika ga još toplije dočeka tijekom akustičnog Novog vala kada im napokon priđe bliže. Tada snima BeRealove, prima kutije cigareta koje na open-air koncertima tijekom pjesme tradicionalno i puši, i uzima trenutak za sebe da upije prekrasnu atmosferu koja se u Tvornici stvorila.

Također treba pohvaliti bendovu ekipu, koja trči na i s pozornice i tijekom i između pjesama i odmotava kablove koje gitarist Kris Guštin i basist Nace Jordan uspješno zapetljavaju konstantnim kretanjem po pozornici kako bi svaki dio publike dobio dovoljno pažnje. Publika s koncerta u petak posebno pozdravlja Guština tijekom pjesme NGVOT (čiji je tekst i napisao) kad im otpjeva prvu kiticu i ostatak prepusti Cvjetićaninu koji s lakoćom preuzima mikrofon.

Publika je na oba koncerta imala priliku čuti cijelu objavljenu Joker Out diskografiju, koja je vrlo kohezivno složena u dinamičnu set listu. Redoslijed pjesama tematski je povezan, tranzicije između njih su glatke i pjesme su raspoređene tako da i publika i bend imaju prilike malo predahnuti prije nego što se vrate u strastveno pjevanje, sviranje, skakanje i plesanje. Zanimljivo je bilo gledati kako se publika razlikovala ovisno o danu koncerta – dok su prvi dan apsolutni favoriti bili Ne bi smel i Demoni, pjesme drugog dana bile su definitivno Omamljeno telo (koju su posvetili starim prijateljicama iz Ljubljane koje su bile u publici) i Ona. Iz njihovog repertoara također treba naglasiti pjesme Proti toku s njihovoj prvijenca "Umazane misli" te Vse kar vem s prošlogodišnjeg albuma "Demoni". Ima nešto vrlo filmično u načinu na koji i pišu i skladaju - svaka pjesma izaziva vrlo specifičnu emociju i estetiku i jednostavno je potpuno se prepustiti glazbi tijekom slušanja, čak i ako tekst nije u potpunosti razumljiv prosječnom Hrvatu rođenom u srednjim/kasnim devedesetima.

A, ako se itko čudi kako je moguće da je jedan bend iz regije u tolikom „kratkom“ (pošto ipak zajedno sviraju već sedam godina) periodu razvio toliko čvrstu fan bazu, jedan odlazak na njihov koncert odgovorit će na sva takva pitanja. Iz svih njihovih nastupa, bilo tijekom tridesetominutnog seta na Šalati kao predgrupa Buč Kesidiju kad su prvi put nastupili pred zagrebačkom publikom ili u rasprodanoj Tvornici kulture pred sveukupno više od tri tisuće ljudi, vrlo se jasno vidi da je riječ o grupi umjetnika kojima ne samo da je neizmjerno stalo do glazbe koje dijele sa svijetom, već i do ljudi s kojima ju dijele.