"U Dubrovniku sam naišao na neke od najružnijih suvenira na svijetu", izjava je kojom je Holger Karkheck započeo svoj izvještaj o Dubrovniku. Obrušio se prije svega na kičasta ulja na platnu koja se prodaju na svakom koraku, uz komentar da se takve slike mogu objesiti jedino u mračnim podrumima.

Uz galeriju fotografija najružnijih dubrovačkih suvenira, Karkhech je ipak dodao i jednu dobru vijest: smatra da je sam Grad puno, puno ljepši od onoga što bi se po suvenirima dalo zaključiti. Stoga čitatelje savjetuje da u Dubrovnik stignu brodom, je im se pruža prekrasan pogled na Stari grad i tirkizno-plavo more.

Nakon iskrcavanja u staroj gradskoj luci, slijedi obavezna šetnja po zidinama, koja pored crvenih krovova pruža pogled na život lokalnog stanovništva i nezaobilazno rublje koje se suši iznad uskih gradskih prolaza."Neki primjerci rublja su čini se ostali još iz razdoblja velikog potresa 1667", primjećuje autor.

Po spuštanju sa zidina, Karckhech preporučuje obilazak crkve Sv. Vlaha i šetnju po Stradunu. Dubrovnik uspoređuje s talijanskim gradovima te posebno ističe brojne restorane u kojima se u svako doba dana mogu pojesti razni specijaliteti, od pizze i roštilja do plodova mora.

Navodi, međutim, da je iz Dubrovnika gotovo nemoguće kući ponijeti autentičan suvenir. Unatoč intenzivnoj potrazi, naišao je isključivo na kičaste brodiće od drveta ili plastike, privjeske za ključeve sa hrvatskom trobojnicom, keramičke figurice u narodnim nošnjama, pepeljare, vaze i tipične kineske stvari koje mogu nabaviti bilo gdje na svijetu.

"Ako ste izgubili srce u tom prekrasnom mediteranskom gradu, možete si kupiti novo u obližnoj suvenirnici", zaključuje autor ukazujući na fotografiju licitarskog srca.