Svoj model oni su na Autonomnom sveučilištu u Madridu računski provjeravali kroz 5000 različitih simulacija. Teorijski fizičar Garcia-Bellido s kolegama krenuo je u svoju hipotezu od toga da mnogi astronomi i astrofizičari smatraju da crne rupe ne nastaju samo nakon gravitacijskog kolapsa preostale materije nakon što umiruće divovske zvijezde eksplodiraju kao supernove, nego da je mnoštvo njih nastalo već u prvim trenucima svemira.

Njihovo istraživanje prenio je The New Scientist. Takve primitivne, primordijalne crne rupe bile bi posljedica velikih gustoća materije u samim začecima svemira, a kako je crna rupa tako ekstreman objekt u prostoru i vremenu da iz nje ne može pobjeći čak niti svjetlost, znanstvenici računaju s time da bi takve crne rupe postojale dandanas.

Garcia-Bellido i kolege iz Madrida svojim su proračunima došli do zaključka da bi se takve crne rupe kroz svemir kretale u jatima, te da bi povremeno bile kadre gravitacijski zavitlati neke od njih brzinama većima od 1000 kilometara u sekundi kroz svemirski bezdan.

Takve crne rupe teško bi se moglo registrirati. No, razloga za brigu da bi takva jedna mogla udariti u, primjerice, Sunce ili, još gore, Zemlju, zapravo nema. Točnije, nema na ljestvici mogućnosti većoj od jedan prema puno milijardi pomnoženih s bilijunima.

Prošle godine je s Caltecha objavljena znanstvena studija po kojoj misteriozni "planet Devet" zapravo nije nikakav veliki planet, kojim bi se objasnilo određeno manje kolebanje planeta u našem sustavu po svojim orbitama oko Sunca, nego upravo takva jedna primordijalna crna rupa.

Kad se govori o crnim rupama s početka svemira, odnosno s početaka samog vremena, računa se da bi ti objekti bili mase otprilike mase našeg Sunca, ali promjera samo nekoliko kilometara.

Konačno, ako bi jata takvih crnih rupa u svemiru doista postojala, to bi objasnilo "tamnu materiju", odnosno onu materiju koja nedostaje u ljudskim promatranjima svemira da bi se objasnilo zašto se svemir ponaša na određeni način.

Crne rupe koje na sve strane jurcaju tako velikim brzinama, a bez da su dijelom sustava s drugim zvijezdama, galaksijama ili planetima, bile bi teško uočive u svemiru. To bi, pak, objasnilo zašto čovječanstvo nije u stanju uočiti "tamnu materiju", iako je riječ o većem dijelu pretpostavljene mase svemira.