Branislav Glumac odavno je prisutan u književnosti, od prvih izdanja Zagrepčanke u vlastitoj nakladi ( koja je doista u ono doba uzvitlala dosta prašine) pa do niza raznolikih knjiga u kasnijim razdobljima.

On je aktivan i danas. Nedavno je objavio zanimljivo složenu knjigu, od osobnih kraćih zapisa ( vrlo pogodnih za kratkotrajno prepuštanje čitanju u tramvaju ili autobusu) uz niz komentara naslova ove knjige javnih osoba iz različitih područja uz jednu dramu, Iza ugla ogledala.

Branislava Glumca sam upoznao sredinom sedamdesetih, tada sam radio u zagrebačkoj Mladosti, u iličkom Kugliju, gdje su se, svakodnevno mogle sresti mnoge poznate i ugledne osobe, posebice književnici i kako s kojim, moglo se prozboriti o umjetnosti.

Od vlastitih iskustava iz tih vremena rado se sjećam svesrdne pomoći, savjeta Milivoja Slavičeka i Bore Pavlovića ali i ohrabrujućeg pisma od Krleže.

Ja osobno dugujem Glumcu poticaj za bavljenje likovnom umjetnosti, u tim ranim godinama znao bi mi darovati poneki grafički list naših umjetnika i od tada doista, nisam prekinuo svoju bliskost i vezanost za likovnost.

Ne znam koliko se javnost danas sjeća ogromne donacije umjetnina Branislava Glumca Virovitici 1982. Godine.

Glumac u ovoj knjizi, lepršavog izričaja piše i spominje mnoge javne osobe, govori o svojim iskustvima, o samoći sobe, osobnim gubicima, dobrim izdavačkim vremenima i naravno o nizu važnih figura na hrvatskoj pozornici

Osobito me se dojmio zapis o sobi sina Borisa u Parizu, o gradu i s tamnim licem.

I ova knjiga pokazuje kako pravi pisac nikada ne gubi svoj strastveni nerv, svoju potrebu za pisanjem i bilježenjem, prisjećanjima ili sjećanjima, ne gubi želju za stvaranjem.