Može li se izmjeriti sreća? Kako se empirijski može dokazati što osobu čini sretnom?

Tim pitanjima znanstvenici su se na Harvardu bavili desetljećima, a napokon su možda došli i do odgovora. Prije otprilike 75 godina, na Harvardu je započeto najdugovječnije istraživanje o ljudskoj sreći.

U sklopu istraživanja proučavalo se sve što individualcu omogućuje bude sretan, a tijekom 75 godina, znanstvenici su pratili živote 724 muškaraca, od kojih danas živi i dalje sudjeluje u istraživanju njih 60.

Ispitanici su dolazili iz dvije društvene skupine. U prvu skupinu spadali su studenti prve godine Harvarda, koji su započeli sa studijem 1938. U drugu su grupu spadala djeca iz nekoliko najsiromašnijih četvrti Bostona koja su živjela u lošim uvjetima.

Jednom godišnje obje bi grupe odgovarale na upite o tome kako se nose sa svakodnevicom. Sudjelovali bi rješavanjem upitnika, pristali na snimanje mozga, davanje uzoraka krvi te dozvolili istraživačima pristup svojem medicinskom kartonu.

S vremenom su istraživači odlučili u istraživanje uključiti i supruge i djecu muškaraca koji su sudjelovali u projektu pa su time proširili svoje istraivanje. Bilo je to prvo istraživanje takve vrste i dovelo je do zadivljujućih rezultata.

Najveće otkriće bilo je ono da su sretniji i zdraviji ljudi oni koji su u sretnim vezama.

Osobe koje su bile u nesretnoj vezi ili samci najčešće su osjećali barem jednu vrstu fizičke boli, bili su općenito nezadovoljni životom i svojim životnim stilom.

Istraživanje prostire 3 zaključka o vezama: društvena povezanost korisna je za svakog pojedinca, nije važan broj ljudi kojima se okružujemo, nego kvaliteta naših odnosa, te da kvalitetne veze utječu na naše fizičko i emocionalno zdravlje.

Doneseni zaključci pomogli su istraživačima donijeti nove hipoteze o starenju i budućem životu ispitanika, a ni jedna od njih nije se temeljila na njihovom zdravstvenom kartonu. Sve se temeljilo na kvaliteti veze, a svaka od na taj način postavljenih pretpostavki pokazala se ispravnom.