Čim smo sletjeli u Indiju usred noći, nije bilo vremena za odmor i krenuli smo iz Bangalorea na jednodnevni izlet u Mysore gdje se u Sri Ranga Patna sirotištu koje je uspostavio Sai Baba, još uvijek mogu uživo vidjeti njegova poznata čuda, kao što je vibuthi prah koji se materijalizira iz njegove slike ili nektar Amritha koji neprestano teče iz dva mala medaljona već duže od trideset godina. Koliko god bili skeptični, kad vidite na vlastite oči djeluje zapanjujuće.

Osebujni kamioni koji krstare Indijom šaroliko su iscrtani, a obavezno im na stražnjem dijelu piše: Trubi! 

Bangalore se smatra indijskom Silicijskom dolinom odnosno središtem IT industrije, a CNN ga je proglasio najboljim mjestom za biznis na cijelome svijetu. Upravo zato je zanimljiva količina zelenila zbog koje se čini da se svugdje oko vas nalaze parkovi. To je, međutim, samo ugodna varka, ali se Bangalore ipak može pohvaliti lijepim parkovima i krasnim botaničkim vrtom. Sa šest i pol milijuna stanovnika, što ga čini trećim najnapučenijim indijskim gradom, prometna gužva je očekivana stvar, ali ruku na srce, nakon nekog vremena ona postaje očekivana stvar i u najmanjem indijskom gradu.

Doslovna pravila

 Jednom kad se priviknete na njihov suludo stihijski način vožnje, u kojem je truba glavno sredstvo signalizacije, i shvatite da ipak nećete izgubiti glavu u sljedećih trinaest sekundi, makar se to stalno tako čini, možete studioznije pristupiti problemu. Stvar je zapravo vrlo jasna i čini se da postoje dva pravila: pravo prvenstva i drži razmak. Oba se primjenjuju doslovno. U pravu je onaj tko je prvi, a razmak je sve od jednog pa do raskošnih desetak centimetara. Ali u trenutku kada se opustite, svaka vožnja može biti izvor uzbuđenja i zabave, baš kao da ste na rollercoasteru u lunaparku.

Nakon kratkog boravka u Bangaloreu, krenulo se za 156 kilometara udaljeni Puttaparthi. Taj je gradić isključivo poznat kao rodno mjesto Sathya Sai Babe, a u njemu se danas nalazi njegov veliki ashram Prasanti Nilayam gdje boravi veći dio godine, a koji pohodi veliki broj njegovih sljedbenika. Puttaparthi punim plućima živi samo dok je Sai Baba tamo, dok je u ostalim mjesecima znatno smireniji, premda škola, sveučilište i velebna bolnica i dalje normalno funkcioniraju. U tom gradiću nećete moći pojesti meso, popiti alkohol. Tako da provoda tu nema, ali ovdje se ionako dolazi iz drugih razloga. Ipak se može naći dobrih restorana, simpatičnih lokala, kao i brojnih dućana među od kojih su najzanimljiviji oni s tibetanskim artefaktima kojih ima u začuđujućem broju.  Ovdje se ipak prvenstveno dolazi kako bi se vidjelo Sai Babu, što se može učiniti tijekom Darshana u ashramu ujutro i navečer. Gužve su velike, a muškarci su odvojeni od žena, što je uobičajena praksa u ashramu koja se provodi i u spavaonicama, ali apsurdno, i u blagovaonici i dućanu. Nasreću, to se provodi samo u ashramu, pa nije rijetkost da se ljubav rođena u ashramu ostvari izvan njega.

Nepalska srdačnost

I dok Puttaparhi odlazi na spavanje već u 21 sat kada se zatvaraju vrata ashrama, četvrt Thamel u glavnom gradu Nepala, Kathmanduu, živi do ranih jutarnjih sati. Thamel je svojevrsna turistička četvrt Kathmandua, ali se ne uklapa u tipične agencijske brošure. To ne čudi ako znate da Kathmandu pohode ili planinari i alpinisti kojima je to početna točka za odlazak na Himalaje, ili hodočasnici koje zanima budizam, a u manjom mjeri hinduizam. Thamel osvaja jednom multikulturalnom vedrinom gdje vlada opća tolerancija za sve. I svako će naći nešto za sebe. Samo se nižu hoteli, restorani, barovi,  noćni klubovi, knjižare, internet skicafei, te nebrojeni dućani u kojima ćete sigurno naći željeni suvenir, nepalski, tibetanski ili indijski. Zanimljivi su svakako dućani s tankama, budističkim slikama na platnu, od kojih se ističe Thanka House. Planinari će doći na svoje s ogromnom ponudom polovne opreme koja ostaje nakon ekspedicija, ali i jeftine nepalske opreme sasvim pristojne kvalitete.

U Kathmandu je nakon odlaska s Tibeta svoje mjesto našao i Dhubthob Rinpoche, jedan od najvećih živućih budističkih majstora, gdje je 1975. osnovao Thuk-Je Choling, samostan pokraj  Swayambunath Stupea. Rinpoche je 1969. u mjestu Pharping kraj Karhmandua otkrio lik božice Tare kako se pojavljuje u stijeni, te oko tog fenomena uspostavio svetište. Do danas je Tarin lik postao iznimno jasan, mjesto je hodočašća i budista i hinduista, a prije nekoliko godina počela se nazirati još jedna Tara.
Nakon mirnog Pharpinga, veličina New Delhija došla je kao svojevrstan šok koji ipak nije dugo trajao jer je jedan dan trebalo što bolje iskoristiti.

Poseban je doživljaj bio odlazak u crkvu sikha, koji su usprkos reputacije vojnika pokazali da cijene što netko očigledno druge vjere dolazi iskazati poštovanje njihovom vjerovanju. Najljepše je bilo kada je gordi starčić krutih brčina i s bodežom na boku prišao i predstavio se, rekavši da nam je na usluzi, te odmarširao dalje.

DEVE su sasvim normalna
pojava na indijskim
prometnicamaPut je završio u Jaipuru, vjerojatno najegzotičnijoj destinaciji gdje usred grada uz uobičajene krave i pse, možete vidjeti i deve, majmune, pa i slonove. Jaipur je mjesto za kupnju nakita, posebice dragog kamenja. A zanimljiv je bio susret s mladim draguljarem koji, kaže, poznaje i jednog Hrvata, i to Edu Maajku.

Na putu za aerodrom u Delhiju napravili smo još malo skretanje od kojih 250 kilometara, kako bismo prošli kroz Agru i vidjeli Taj Mahal. Vrijedilo je.