Slovenija je početkom studenog na granicu kod Harmice postavila žicu kako bi od ilegalnog ulaska u zemlju odvratila izbjeglice koje stižu balkanskom rutom. Taj potez bi imao tek moralnu dvojbenost da Zagreb nije upozorio: žica sa žiletima je postavljena s hrvatske strane. Slovenija tvrdi da granica nije poznata, budući da arbitraža o njoj još uvijek traje. To je pak shvaćeno kao dodatna provokacija, jer je Hrvatska od arbitraže odustala pozivajući se na Bečku konvenciju o pravu međunarodnih ugovora. Nastali incident su potisnuli parlamentarni izbori i teroristički napadi na Pariz, no, prije ili kasnije, dvije će se države morati pozabaviti ovim problemom.

"Države nastale na području bivše Jugoslavije imaju granicu. Međunarodno pravo obvezuje sve države i kaže da granica novonastale države jest ona koja je zatečena na dan stjecanja neovisnosti", objašnjava u razgovoru za Deutsche Welle profesor međunarodnog prava i akademik Davorin Rudolf. Ovaj ministar u čak tri vlade kaže kako su novonastale države tako preuzele svoje bivše republičke granice oko kojih ne bi trebalo biti previše nedoumica. "Možda na nekim mjestima nisu dovoljno jasne pa ih treba utvrditi. Kada je riječ o moru, za vrijeme bivše države nije bilo precizno određenih granica. Postojale su granice lučkih kapetanija i MUP-a, ali nije bilo točne definicije."

Potvrđuje nam to i politologinja s Instituta Ivo Pilar Tatjana Tomaić, koautorica knjige "Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji". Obje su se države međusobno prve priznale u postojećim granicama pa tim više čude, kako ova znanstvenica kaže, teritorijalne pretenzije Ljubljane prema Hrvatskoj. "Također, obje su države priznale stručna mišljenja Badinterove komisije. Ona kažu da su prijašnje republičke granice postale državne kao i to da nove države nemaju pretenzija i sporova prema drugim državama. To je bio i jedan od uvjeta ulaska Slovenije, a poslije i Hrvatske u EU", ukazuje Tomaić.

Kilometar po kilometar

Izuzev dijela u Istri, hrvatsko-slovenska granica je jedna od najstarijih u tom dijelu Europe, kaže akademik: "Kao ministar vanjskih poslova sam pregovarao sa Slovencima kad smo stvorili države i onda kasnije tamo 2009. i 2010. godine. Zajednička stručna komisija pošla je od tromeđe prema Savudrijskom zaljevu. Tu granicu od 676 kilometara išlo se metar po metar. Utvrđena je granica sve do 6 kilometara od mora." Sve je zapelo, prisjeća se, kod rijeke Dragonje kojoj je pedesetih godina promijenjen tok melioracijskim zahvatom Kanalom sv. Odorika. A kako je upravo ta rijeka bila prirodna granica, Slovenija je novo korito proglasila granicom i tako prisvojila dio teritorija koji joj nije pripadao. "Nastao je spor, iako nikada nisam vidio valjanog razloga da se oko te granice ponovno prepiremo", kaže akademik Rudolf.

Granica u Istri, priča nam Tatjana Tomaić, nije bila definirana ni za vrijeme Austro-Ugarske.

Dogovorili su je tijekom Drugog svjetskog rata slovenski i hrvatski partizanski odredi. Dragonja je proglašena granicom 1944. godine. "Slovenci smatraju da se promjenom toka rijeke promijenila granica, a tu se radi o čak 390 hektara koji su oni u tom području preuzeli. Smatram da se granica treba vratiti na stari tok Dragonje, jer cijeli taj period Slovenija ima još veće pretenzije prema hrvatskom teritoriju. Nakon Badinterove komisije donijeli su memorandum o cjelovitom Savudrijskom zaljevu, no prema međunarodnom pravu, kopno dominira morem. Uz to 1994. godine Slovenski državni zbor je proglasio papirnu aneksiju četiri hrvatska sela južno od toka Dragonje i kanala sv. Odorika. To je nova pretenzija teška 110 hektara. To nema pravnog učinka, ali jest jedan sramotan čin", rezolutno tvrdi Tomaić.

Arbitraža je trebala biti javna

A sama arbitraža o granici na kopnu i moru neslavno je propala kada su u srpnju objavljene snimke razgovora slovenskog člana arbitražnog suda u Haagu Jerneja Sokolca i slovenske zastupnice pred sudom Simone Drenik, a u kojemu su se prenosile povjerljive izjave predsjednika Suda Gilberta Guillaumea iz kojih se moglo zaključiti da je odluka već donesena. "Utvrđeno je da su predsjednik suda Guillaume i njemački član suda Bruno Simm otkrivali tajne Slovencima. Hrvatska je to doživjela kao neki vid korupcije, povredom postupka i zatražila je prekid ugovora. Slovenski sudac je dao ostavku, a slovenska zastupnica je također dala ostavku. Čudno je da je sud nakon toga nastavio djelovati. Po svim dokumentima, suci su osobe s najvišim moralnim kvalitetama, totalno nepristrani. Ovdje je to povrijeđeno", priča nam akademik koji smatra da je cijeli postupak arbitraže bio bespotrebno obavijen velom tajne. Mogao je, dodaje, biti vrlo javan.

Slovenija je, smatra Tomaić, pokušala cijelu europsku javnost uvjeriti da je arbitraža nužna.

"Politički su iskoristili neke loše poteze hrvatske vanjske politike pa su nas pokušali udaljiti i od naših prirodnih saveznika poput Njemačke. Na tragu toga, Slovenija stavlja žicu na naš teritorij pravdajući se da su o svemu obavijestili arbitražni sud i EK koja je supotpisnik Sporazuma o arbitraži. Za sada je riječ o malom području od nekoliko hektara. Treba vidjeti što će biti ako nastave prema Muri gdje je puno spornog teritorija", analizira Tomaić prema čijim izračunima Slovenija traži čak 4-5 tisuća hektara od Hrvatske čime bi se granica skratila na samo 600 kilometara.

Zašto Guillaume još uvijek šuti?

Spomenuti Savudrijski zaljev možda je i najveća neuralgična točka u odnosima dviju država. "Pa to se moglo lako riješiti jer je vrlo jednostavno. Ali Slovenija želi ostvariti nešto što u praksi nije potvrđeno. 1993. godine su u parlamentu donijeli deklaraciju prema kojoj kompletan Savudrijski zaljev pripada Sloveniji. Nema takvog rješenja nigdje na svijetu, jer more slijedi kopno", priča nam akademik i objašnjava da kada država izađe na more, prema međunarodnom pravu, odmah stječe i pojas mora. "To se obično zove teritorijalno more. Prema tome, kad bi se ostvarila nakana Slovenije, ako sa savudrijske obale stavim ruku u more, povrijedit ću teritorij Slovenije. Rekao bih Slovencima da takvo rješenje nema nitko u svijetu, a oni bi mi odgovorili da bi oni mogli biti prvi. To ne ide!", govori profesor o granici kojom se još uvijek bavi Stalni arbitražni sud u Haagu, iako se Hrvatska povukla iz postupka. "To je loše za odnose dviju zemalja, ali i za taj međunarodni sud jer se gubi vjera u njegovu neutralnost i neprikosnovenost. Odite kod Guillaumea, recite mu da ste razgovarali s profesorom međunarodnog prava iz Hrvatske kojega jako iznenađuje njegova šutnja. Zašto ne kaže što misli o tomu što se dogodilo?", pita Rudolf.

Dogovor je jedino rješenje

Politologinja Tomaić pak ne vidi način na koji bi se Hrvatska mogla prisiliti da poštuje neku buduću odluku koja bi mogla stići iz Haaga. "Argentina i Čile su se sporili oko tri otočića i Argentina nije prihvatila odluku arbitražnog suda. Nakon toga su se dvije zemlje bilateralno dogovorile i pronašle rješenje. Odluka arbitražnog suda ne može biti jača od konsenzusa postignutog u Saboru. Hrvatska će to slijediti. Poduzeli smo sve mjere da postupak o arbitraži prestane važiti." Kaže da je rješenje u dogovoru u kojemu će se rješavati dio po dio spornog teritorija, a Hrvatska sada kao članica EU-a i NATO saveza ima puno bolji pregovarački položaj.

Postoje zlatna pravila kod utvrđivanja granica

"Postoje zlatna pravila kod utvrđivanja granica. Jedno je da granica mora biti pravična za obje strane. Ako nije pravična, ona će stalno biti izvor sporova i netrpeljivosti. Spor je vrlo jednostavan, može se riješiti izravnim razgovorima uz jednu kavu, malo političke volje i primjenu međunarodnog prava. Jako se dobro poznajemo, ne možemo mijenjati susjede, susjedi su sudbina", sažima za kraj akademik Rudolf problem koji desetljećima opterećuje odnose dviju zemalja.