Opsežno istraživanje u kojem je sudjelovalo gotovo 6.000 ispitanika tijekom proteklih mjeseci provela je Udruga roditelja „Korak po korak" u okviru projekta „Osnažimo pravo djece da budu sigurna".

Istraživanje ukazuje na zabrinjavajuće rezultate u području poznavanja i primjene propisa kojima se štiti dijete od nasilja u obitelji. Tako je gotovo polovica mladih ispitanika i trećina ispitanih roditelja izjavila da ne znaju da je u Hrvatskoj tjelesno kažnjavanje zakonom zabranjeno.

Gotovo 40 posto mladih izjavilo je da će kao roditelj koristiti tjelesno kažnjavanje kada dijete to zasluži što ukazuje da mladi nisu pripremljeni za pozitivne oblike roditeljstva. Oko 30 posto ispitanih stručnjaka u školama i dječjim vrtićima ne znaju da ih u Hrvatskoj zakon obvezuje na prijavu kršenja djetetovih prava, dok je svim ispitanicima zajedničko nepovjerenje u sustav i provedbu propisa i zakona.

Rezultati upitnika koji su ispunjavali mladi, učenici srednjih škola, pokazali su tako da čak 64 posto srednjoškolaca u svojim školama pronalaze prostor u kojem mogu razgovarati s osobom od povjerenja, čime su dali do znanja kako je nužno nastaviti razvijati resurse u školama koji mogu i trebaju imati značajnu ulogu u prevenciji nasilja.

Mladi su ocijenili da je njihova okolina sigurna, no istovremeno je više od 30 posto izjavilo da smatraju da je većina njihovih vršnjaka doživjela fizičko nasilje u obitelji, odnosno više od 36 posto da su njihovi vršnjaci doživjeli nasilje od svojih vršnjaka, čime su pokazali da se njihova granica tolerancije prema nasilju i onome što smatraju nasiljem spušta.

Zabrinjava i činjenica da su mladi ocijenili da poneki šamar neće ugroziti razvoj djeteta te navode da je najveći broj roditelja barem jednom u životu fizički kaznio dijete. Na poziv da iskažu svoje mišljenje o tome što bi moglo pomoći u borbi protiv nasilja, mladi najčešće navode „Da me roditelji prestanu tući i maltretirati", odnosno „Da roditelji koji zlostavljaju djecu dobiju kaznu i da to više ne rade". Time šalju jasnu poruku da žele da njihova okolina prepozna kad je dijete žrtva obiteljskog nasilja i pomogne mu.

Kad je riječ o roditeljima, zabrinjava činjenica da je tek svaki peti roditelj u istraživanju sudjelovao u nekom obliku edukacije o nasilju tijekom protekle godine. Po pitanju očekivanja od ustanova, roditelji su pokazali kako nemaju previše povjerenja u sustav. Više od polovice izjavilo je da smatraju da nakon prijave nasilja počinitelj neće biti primjereno kažnjen, a gotovo 40 posto smatra da sustav neće zaštititi dijete od daljnjeg nasilja.

Stručnjaci u školama na pitanje zbog čega ne prijavljuju nasilje nadležnim institucijama navode da nemaju povjerenje u podršku sustava, da smatraju da će posljedice prijave biti štetnije od posljedica nasilja te da smatraju da će time nanijeti djetetu više štete nego koristi.

Stručnjaci u vrtićima ocijenili su nedostatnima svoja znanja o procedurama te svojim obvezama nakon prijave nasilja, o postupcima s nasilnim roditeljima te o tome kako educirati djecu da se zaštite od nasilja. Na pitanje zbog čega ne prijavljuju nasilje najviše ih je odgovorilo da ih je strah da će djetetu napraviti više štete nego koristi, potom da ih je strah od komplikacija sa sudom te da ne vjeruju u učinkovitost djelovanja institucija. 

Ovi strašni podaci pokazuju da je u Hrvatskoj i dalje prisutan vrlo "tradicionalan" pristup odgoju djece, uz logiku da je "batina iz raja izašla". Pitanje koje se logično postavlja je - kako ćemo se otrgnuti od srednjevjekovnog razmišljanja i pristupa politici i gospodarstvu kad je većina ljudi duboko traumatizirana od najmanjih nogu?

Kako možemo postati odrasli ljudi s otvorenim i nepristranim pogledom na svijet oko sebe kad nas od malih nogu uče da se problemi rješavaju batinama? I na kraju, paradoksalno - kako je moguće da se ovako frustrirani i zlostavljani ljudi klone izlaska na ulice i traženja svojih prava?