Planirao sam napisati još jednu kratku pričicu, kaže kolega s FAK portala, ali posljednji Hobbit toga naprosto nije vrijedan. I dok se osvrt i ocjena drugog dijela, kao što je kolegica Jelena krasno primijetila, „poklapa s promišljanjem o Hobitu kao filmu opsednutog čoveka, koji je izgurao svoje, koji ima publiku i šta sve, ali zapravo to negde prestaje da bude film, bar u onom smislu gde ga možeš ispljuvati jer ga istovremeno nekako ceniš iako ti se savršeno ne dopada i sve tako u krug", treći čin ove nasilu u trilogiju pretvorene pričice, ma kako načelno zasnovan na kartama istih emocija i odatle u konačnoj točki ugodan, ipak je takvo pucanje po šavovima, da bi kakav šaljiv tekst neopravdano ublažio činjenično stanje.

U jednu ruku, opet, pretpostavljam, neki totalni fan za koješta loše neće mariti. U drugu ruku, opet, ni ja sam ne mogu poreći da sam baš jadikovao 145 minuta, u nekom sam trenutku bio uvučen u dugotrajnu borbu na ekranu, u drugom sam trenutku malo možda i jecnuo u prsima kada su scepali ovog ili onog, u trećem trenutku pak ostaje na kraju filma onaj osjećaj dovršene nedovršenosti vječnih avantura, pa ti se nekako hoće, bio razočaran ili oduševljen, pustiti samom sebi sve ispočetka i gleduckati, iako, nota bene, uopće nisam bogzna kakav fan Tolkiena na prvom mjestu, a i lijepa glazba je vjerojatno taj moment koji te prevari da tu ima nečeg vrijednog.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.