Da bi čovjek nekoć bio gospodinom, bilo je potrebno da uz večeru naruči butelju zrelog vina. Ta je naslada bila rezervirana za one koji su mogli vino platiti skoro kao i večeru, ako ne i više. O njima su se snimali filmovi i pisale knjige. Njihove su fotografije završavale u povijesnim pripovijetkama i poslovnim žurnalima.

Većina normalnog svijeta koja nije posjedovala tvornice, banke ili pak zemljišta, krpala je kraj s krajem uz poluproizvode upitne kvalitete. Gospoda su godinu završavala uz pjenušavo vino i kopune.

U međuvremenu je negdje nestalo kopuna, a i gospoda su se prorijedila. Ulicama hodaju uglavnom polupismeni nosači kožnih jakni. Njihovi su pogledi oštri. Istovremeno i tupi. Oni se ne smiju. Oni kad žele biti gospoda naruče u kafiću vino. Očaranost vinom ne prestaje. Kao što ne prestaje ni jaz između vina i piva. Pivo je tradicionalno piće sirotinje i vucibatina. To je radnički pogled prema finom.

Jaz između piva i vina klasni je jaz. S jedne strane stoje oni koji imaju, mogu i žele to pokazati. Oni prijezirno gledaju ove preko puta koji nemaju pa ispijaju kartone piva. Ovi s pivom u ruci jednako prijezirno gledaju one što naručuju vino. U gadnoj su pak zabludi i jedni i drugi.

Danas je savršeno pristojno završiti godinu uz dobro pivo. Danas je čak i poželjno goste ponuditi kvalitetnim pivom. Koliko god bilo plitko, pomodarstvo je često snažan nosilac promjene. Da ne ulazim pretjerano u ne tako davnu povijest i pionirski rad Michaela Jacksona, za potrebe ovog teksta dovoljno je reći da danas postoji pivo kakvo znamo i pivo koje tek dolazi (u Hrvatsku).

Postoji industrijsko pivo - loše kvalitete jer ne stigne odležati, napravljeno od jeftinih sastojaka, s dodacima koji produljuju rok valjanosti i okus koji je praktički nemoguće raspoznati. Pravi znalac, onaj dućanski pijandžija što redovito svraća na pivo, taj savršeno razlikuje jedno generičko pivo od drugog. Mi ostali to nismo u stanju.

Sve o tome pročitajte na portalu Gentleman.hr