Kao u onom vicu u kojem jedan jede kupus, a drugi meso, pa u prosjeku jedu sarmu, tako je i s Hrvatskom. Na površini, Hrvatska 2018. godinu završava s gospodarskim rastom od 2,7%, prema procjeni HNB-a, a rast bi s obzirom na rekordnu potrošnju u prosincu mogao biti i veći. Stopa nezaposlenosti niža je nego ikad, prosječna plaća je veća nego ikad, minimalac povišen, a porezi na plaće nešto manji, dok iza Nove godine PDV na neke prehrambene artikle pada. Cijene nekretnina rastu kao da se narod naglo obogatio, a država je krenula u projekt uvođenja eura.

Zagrebemo li, međutim, ispod površine, Hrvatsku i dalje masovno napušta radno sposobno stanovništvo, a nedostatak radne snage ugrožava turističku sezonu. Dva od posljednjih velikih brodogradilišta su pred stečajem koji bi državni proračun mogao strovaliti u ogroman deficit nakon što je prošle godine prvi put ostvarila suficit. Porezna reforma, slažu se analitičari koje smo kontaktirali, nije dovoljna, loše je usmjerena, jer je umjesto PDV-a trebalo smanjivati cijenu rada, a i promjene poreznog sustava događaju se prečesto, što povećava nesigurnost među poduzetnicima. Dodatni je prigovor i da rasterećenja idu na korist onih s najvećim plaćama, a smanjenje PDV-a u korist trgovaca. Dubinskih, dugotrajnih gospodarskih reformi i najavljenog ukidanja parafiskalnih nameta nema. Ogromna proračunska potrošnja i dalje nije ni blizu tome da bude pod kontrolom, a kupuju se vojni avioni, zdravstvo je u dugovima, a zdravstvena usluga sve lošija, državni aparat i dalje raste, a po korištenju EU fondova smo među najslabijim članicama, mada krhki očekivani rast u idućoj godini ovisi najviše upravo o povlačenju novca iz fondova Europske unije. Rast cijena stanova odraz je loše vladine politike subvencioniranja kamata, malih kamata na štednju i straha ljudi od nove krize. Neto imovina građana Hrvatske prošle je godine porasla samo za 3,3 posto na 42 milijarde eura, što je daleko manje od prosjeka svijeta, 8,3 posto.

2019. godina donosi uz sve te probleme i neke nove. Najveći problemi bit će svakako nastavak iseljavanja i nedostatak radne snage, ali i aktiviranje jamstava u Uljaniku i mogući potop proračuna težak više milijardi kuna. A tu je i Agrokor i njegovo restrukturiranje i prelazak u ruke novih vlasnika, koji će odrediti svoje prioritete i politike, što može imati posljedice i na dobavljače, koji se nisu bez razloga svim silama borili da u nagodbi što dulje zadrže mjesto na policama Konzuma.

Nedogađaj kao događaj godine

Upravo katastrofa koja je izbjegnuta, slaže se većina analitičara, odnosno nagodba u Agrokoru, gospodarski je događaj godine. Ili skriveni događaj godine koja nije bila pretjerano uzbudljiva, kako je to u komentaru za Deutsche Welle rekao nezavisni ekonomski analitičar Velimir Šonje, jer da nagodba nije potvrđena, ono što bi uslijedilo bilo bi svakako događaj godine. A nedogađaj ljudi lako previde. No iako je prije samo godinu dana nagodba izgledala gotovo kao znanstvena fantastika, dogovor većine Todorićevih vjerovnika međutim ipak se dogodio, a pred kraj godine njihov je dogovor potvrdio i Visoki trgovački sud, čime je nagodba postala konačna i ništa više ne može spriječiti prelazak koncerna u vlasništvo ruskih banaka, američkih fondova, ali i domaćih banaka i tvrtki dobavljača. To će se dogoditi u prvoj polovini iduće godine i bez obzira na repove eventualnih sukoba interesa i afere oko toga je li se tko okoristio savjetničkim poslovima na restrukturiranju, ostaje činjenica da je sistemski rizik po hrvatsko gospodarstvo, kolaps koji se u ožujku i travnju 2017. godine činio više nego izgledan, izbjegnut, a da su trošak restrukturiranja i Agrokorovog de facto stečaja u najvećem dijelu podnijeli vjerovnici, a ne država. Kako za DW komentira Šonje: „U kompaniji se već mnogo toga promijenilo, a promijenit će se još i više kada se uspostavi nova vlasnička struktura. Vjerovnička struktura preslikana u vlasničku nije održiva jer ne odražava objektivne interese, znanja i sposobnosti tih vlasnika. Tražit će se novi vlasnici koji će imati ideju kako u kompaniji stvoriti veću vrijednost."

U svakom slučaju već ove godine je vjerojatno da će zbog Uljanika izostati proračunski suficit opće države, no nezavisni ekonomski analitičar Domagoj Mihaljević upravo u tome vidi problem. U komentaru za DW kritizira Vladu što Uljanik doživljava kao fiskalni, a ne industrijski problem. „To sugerira da političari niti razumiju niti ih je briga za temelje ekonomskog života u Hrvatskoj. Umjesto ljudi koji razmišljaju razvojno imamo ekipu koja razmišlja računovodstveno. To je put u propast", zaključuje Mihaljević, dok glavni ekonomist OTP banke Zdeslav Šantić kaže da se, kada se govori o Uljaniku, ali i drugim sličnim tvrtkama, postavlja pitanje oportunitetnog troška. „Da je država sredstva koje je godinama ulagala u gubitaše ili tvrtke bez jasne perspektive, taj novac davala u horizontalne potpore i/ili u reformu obrazovanja danas bi nam perspektiva bila zasigurno puno svjetlija", zaključuje.

Udar Uljanika

Novog vlasnika ili strateškog partnera traže i brodogradilišta. Uljanik i Treći maj su pred stečajem, a nakon što je uprava Uljanika opozvala odluku o odabiru Danka Končara kao strateškog partnera, kako je za Deutsche Welle objasnio jedan od boljih poznavatelja situacije, novinar Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije Frenki Laušić, Uprava će poslati četiri pozivna pisma zainteresiranim investitorima da izvrše dubinsko snimanje u kompaniji. Načelno zainteresiranih ima, od Italije, preko Ukrajine i Danske do Australije, no, kaže on, „teško je prognozirati hoće li netko dati ponudu koja bi bila sukladna pravilima Europske komisije i koja bi bila zadovoljavajuća za hrvatsku Vladu. Uz sve ostale službene i neslužbene razloge, državi je stalo da se bar donekle sredi situacija u Uljaniku kako ne bi sav trošak od 4,5 milijardi kuna jamstava za ugovorene brodove pao ne leđa poreznih obveznika". Međutim, postoje i scenariji u kojima bi početni trošak za državu bio još i veći, ako bi preuzimanjem jamstava postala vlasnik brodova, pa onda dodatno financirala i završavanje nekih brodova. U tom slučaju bi se država eventualno mogla naknadno dijelom naplatiti od prodaje tih brodova ali to onda početni proračunski trošak diže sa 4,5 na oko šest milijardi kuna, upozorava Laušić.

Pripremimo se na slabije usluge, čekanje na vodoinstalatere, majstore...

Velimir Šonje za DW komentira zašto ni to neće riješiti problem. „Primarno treba olakšati dolazak radnika iz država koje su nekada bile u Jugoslaviji, no bojim se da je i taj bazen radne snage već dobrim dijelom iscrpljen", kaže Šonje i naglašava da za radnu snagu iz drugih zemalja Hrvatska jednostavno nije ni dovoljno konkurentna ni atraktivna, tako da vidi samo tri opcije: „Prvo, hrabrija porezna reforma koja će više rasteretiti troškove rada da plaće mogu rasti, a da ukupan trošak rada ne raste. Za to nema političke volje, jer takva reforma zahtijeva bolju kontrolu rashodne strane proračuna. Drugo, pad kvalitete u radno intenzivnim djelatnostima. Pojednostavljeno, manjak konobara značit će slabiju uslugu u restoranima, manjak vodoinstalatera značit će da ćemo dulje čekati da nam netko obavi tu uslugu. Ako se rast nastavi, sve češće ćemo svjedočiti toj vrsti 'prilagođavanja'. I treće, više će se investirati u opremu, tehnologiju, kvalitetu, sve ono što može dizati vrijednost, a ne zahtijeva veći broj ljudi. Na primjer, ako ste u turizmu, onda dograđujete bazen, dižete hotel iz tri u četiri zvjezdice i često s istim ili manjim obujmom postižete isti ili bolji rezultat", kaže Šonje.A dok se situacija u Uljaniku ne riješi, njegovih je radnika sve manje, jer suočeni sa čekanjem minimalca mnogi od njih bježe u inozemstvo, kao i u drugim djelatnostima i drugim dijelovima zemlje. Rijetki su krajevi koji ove godine bilježe porast broja stanovnika, od županija to su samo Istra i Zagreb, te pojedini gradovi na moru, prema podacima Zavoda za statistiku. Država je gorući problem nedostatka radne snage, osobito u predstojećoj turističkoj sezoni, pokušala riješiti vatrogasnom mjerom, poduplavši broj dozvola za strane radnike, na 65.000, najviše u građevini, zatim turizmu, trgovini i drugim djelatnostima. No, osim kuhara, ugostitelja i trgovaca, Hrvatskoj akutno nedostaju i liječnici, medicinske sestre i mnoga druga zanimanja, a veće plaće, rast kojih se značajno osjetio u godini koja je na izmaku, neće zadržati ljude.

Rimac i drugi ne mogu sami

No, da ne bismo ostali samo na negativnim primjerima, treba ipak istaknuti i one pozitivne. Jedan, koji svi znaju, je Mate Rimac i njegovi električni automobili. Kritičarima unatoč, Rimac uspješno prodaje svoj proizvod, a to su tehnološka rješenja za baterije i prijenos, a ne sami automobili. Tu su i primjeri Gideon Brothersa i još neki, no naši sugovornici upozoravaju da oni sami ne mogu izvući gospodarstvo. „Govorimo o manjim i srednjim poduzećima i tu postoji značajna dinamika već nekoliko godina. Tu su tržišne ideje, kriteriji i inovacije prisutni oduvijek i mi imamo značajnu dinamiku u tom segmentu. Kada bi gospodarski rast zavisio samo o tom segmentu, naša bi ekonomija rasla najmanje pet posto", kaže Velimir Šonje. „Naš problem su, nazovimo ih tako, 'utezi'. Jedna vrsta utega je nereformiran državni sektor, primarno državna poduzeća kojih je mnogo i u kojima je ogroman kapital kojim se upravlja na neefikasan način. Druga vrsta utega su velike kompanije okrenute malom domaćem tržištu, kao što je bio Agrokor. Ti veliki segmenti prigušuju rast", zaključuje. Zdeslav Šantić kaže kako je Hrvatska propustila brojne prilike da se reformira, ni tijekom 'zlatnog razdoblja' prije 2008., iako je bilo evidentno da zemlja zaostaje za drugim tranzicijskim gospodarstvima, a ni tijekom dugogodišnje recesije i ekonomske krize. „Možemo reći da su se privatna poduzeća samostalno restrukturirala bez pomoći države. Poboljšanje poslovne klime, reforma sustava državnih subvencija, poticanje R&D aktivnosti, smanjenje važnosti državnih poduzeća te liberalizacija na domaćem tržištu pomogli bi da svijetli primjeri domaćeg poduzetništva i start-up scene ne budu izuzetak već pokretačka snaga domaćeg gospodarstva", zaključuje naš sugovornik.