Obavijest, upozorenje, ako hoćete i prijetnja svim pušačima: gorepotpisani skriboman je inicijator, predsjednik i jedini član za sada ilegalnog pokreta polumilitantnih nepušača, koji u sjeni djeluje nekih tridesetak godina.

S obzirom da će Hrvatska ove godine dobiti Zakon o zabrani pušenja u javnim zatvorenim prostorijama, ima izgleda da podzemni pokret antipušačkog otpora međuvremenu preraste u vladajuću politiku, te time ponešto izgubi na autentičnosti. Napokon. 

Jer gospodo i gospođe pušači, uskoro vam slijedi ona poznata: što ste pušili, pušili ste. Mučili ste nas prvo prekomjernim dimljenjem u obiteljima. Davnih sedamdesetih godina, dok je većina simpatizera ovog, javnosti do danas nepoznatog pokreta, odrastala i polako se zdravstveno educirala, u našim domovima jedva smo raspoznavali lica članova rođenih nam obitelji. Bili smo svakodnevno prisiljeni sjeći gusti pušački dim noževima, viljuškama, mačetama i ostalim priručnim sredstvima.

Dimilo se sve u šesnaest

U kino dvoranama se duvalo sto na sat, pa teško pamtimo omiljene filmove našeg djetinjstva, koje smo gledali kroz doslovnu izmaglicu, a ne izmaglicu sjećanja, vremensku izmaglicu i druge, recimo ideološke izmaglice. Čak su i učiteljice fumale na hodnicima tijekom malih odmora, kad im se nije dalo prošetati do zbornice, koje su više nalikovale čekaonicama željezničkih kolodvora nego prostorijama uglednih obrazovnih ustanova. Dimilo se sve u šesnaest na sjednicama CK SKH, što svatko može vidjeti kada na televiziji vrte dokumentarne snimke one znamenite sjednice na kojoj su nasanjkali Savku i Miku.

Tadašnji doživotni predsjednik, vrhovni komandant i čelnik partije rahmetli Josip Broz Tito, u rukama je počesto držao golemu kubansku cigaru. Ovim otmjenim činom imponirao je svojim balkanskim narodima, čiji prsti su još i danas žuti od filter Jugoslavije, 57 i Opatije, domaćih robnih marki cigareta, koje su bile popularne prije globalizacije. Tijekom ovog društvenog procesa našim krajevima zavladat će Marlboro, nekad prisutan isključivo kao statusni simbol iz inozemnog shoppinga ili posjeta američkih rođaka tuzemnog podrijetla. 

Košarkaši su još ranih osamdesetih na utakmicama gubili dah i sposobnost rasuđivanja od golemih količina dima u sportskim dvoranama, na čijim je zidovima uvijek, ali bez ikakvog učinka stajalo upozorenje "Zabranjeno pušenje". To igračima nije smetalo da nakon utakmica zapale već po izlasku s terena u svlačionicama, po čemu je bio nadaleko poznat danas pokojni Mirza Delibašić, najveći košarkaš Bosne i Hercegovine svih vremena. 

Danas nam izgleda smiješno, ali kao polumilitantni protivnici pušenja ipak moramo priznati, pomalo i simpatično politički nekorektno, da su TV voditelji u Sjedinjenim državama, pedesetih godina proteklog stoljeća, pušili u vrijeme izravnih prijenosa, što je ovjekovječio George Clooney u filmu "Good Night And Good Luck".

Međutim, mladi nemaju pojma da se naveliko pušilo i na našoj Televiziji Zagreb.

U filmskoj emisiji «3-2-1 kreni» Ranko Munitić zapalio bi prvi, pa bi mu se pridružio ostatak ekipe u dubokoumnoj raspravi: Orson Welles, Jean Luc Godard, Sam Peckinpah i mnogi drugi velikani filma dolazili su k nama tih godina. No njima bi i danas oprostili kad bi mogli doći, sve i da opet zadime cijelu državu.

Saša Zalepugin i mnogi drugi najpopularniji voditelji nisu se ustručavali pušiti primjerice pred kamerama "Nedjeljnog popodneva", a također su puštali skečeve britanskog komičara Dave Allena, a taj je bogme dimio poput rafunga usred zime.

Nikotinom do apstinencije

Ukratko, bila su to neka davna vremena nevinog pušenja, u kojima su od društvenih nikotinskih pojava još gora bila intimna iskustva: jer mi članovi i simpatizeri polumilitantnog društva nepušača također smo bili oštećeni propuštanjem nekolikih seksualnih iskustava, jer nam je katkad bilo teško ignorirati stanoviti bazd iz usta eventualnog partnera/ice.

Ah, kako smo senzibilni i tankoćutni bili. No dobro, možda smo se i usrali u gaće od straha, ali barem se danas možemo tješiti da je pravi krivac bilo pušenje. Kako bilo, kasnije smo otkrili da dovoljna količina konzumiranog alkohola u našoj utrobi uspješno eliminira čulo mirisa koje upozorava na neprilični zadah eventualnog partnera/ice. "Iz usta mu bazdi zvjerska nastambina", napisao bi Ranko Marinković u "Kiklopu", ovim nezaboravnim riječima časteći razvratnika Uga.

Zapravo, povijest nas samih i naše domovine ujedno je i povijest pušenja, doslovnog ili metaforičkog, društvenog ili intimnog, kako se uzme.

Ali danas u novoj Hrvatskoj što hita k Europskoj uniji, vi pušači koji ste nas nekad u gimnazijskim zahodima, otpuhujući dimove kroz prve brčiće i nabujale akne, terorizirali nevjerojatnim količinama nikotinskih para, pa nam je odjeća imala mirisnu aromu dimljenih panceta, sada više nemate prve brčiće i nabujale akne, ali nećete imati ni mogućnost da nam više zagorčavate živote.

Zbilja ste čudni neki ljudi, evo vam za vaše dobro: 650.000 ljudi u Europskoj uniji godišnje umre od posljedica pušenja, godišnji troškovi za liječenje bolesti izazvanih pušenjem u Hrvatskoj iznose 2 milijarde kuna, dok svakih 45 minuta u nebo otprhne duša našeg čovjeka oboljelog od posljedica uživanja duhana.

Ostavite se cigarete, kopajte nos

Hoćete još? Pet milijuna ljudi u svijetu godišnje umre zbog istih posljedica, ali vama još uvijek ne dolazi pamet iz filtera u glavu. Unatoč ovako stabilnim argumentima, na kraju ćemo mi, polumilitantni nepušači, biti proglašeni fašistima koji vama ne daju disati otrovne dimove, mi ćemo vas zatvarati u konclogore, ili u one slovenske staklene kapsule koje koštaju 9.000 eura, mi ćemo zagađivati zrak svojim automobilskim isparenjima i prdežima, mi ćemo vam ograničavati građanske slobode. Doduše, ako je građanska sloboda smrdjeti na sve strane, ne ugrožavate li hm, baš vi pomalo slobode drugih ljudi, dakle onih 70 posto, koji vjerovali ili ne, još uvijek ne puše, ali se u društvenim prostorima moraju boriti za malo preostalog zraka kojeg vi trujete, gospodo demokrati, slobodnjaci, bitnici, boemi i lučonoše slobodnog svijeta?

Vaša demagogija podsjeća na lovačku: oni zaboga ne ubijaju životinje jer ih to lagano uspaljuje, poput onog nedavnog masakra veprova pokraj Virovitice. Ne zaboga, oni to čine planski, kako bi – očuvali ravnotežu u prirodi. Vi planski trujete sami sebe, a mi drugi smo samo kolateralne žrtve. Poput onih veprova što padoše u lokvi svinjske krvi na oltar domovine pod ministarsko generalskim streljivom. 

Naposlijetku, svjesni smo i mi da novi zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima nitko živ u ovoj zemlji neće poštovati, ali za svaki slučaj evo vam konstruktivnog prijedloga za uspješnu hobi tranziciju: počnite kopati nos. Isto kao što ste uživali okrečući papirnato-duhansku cigaretu, sada prstićima možete vrtjeti ono što iskopate tijekom nosnog rituala.

Zašto bi iritantna navika trovanja zdravlja nepušača u okolici bila odjednom neprihvatljiva, a jedna iznimno kreativna, neškodiva zdravlju i gotovo sportska disciplina, bila vječno označena nekakvim bonton stigmama?

Zbog toga se mi članovi polumilitantnog pokreta nepušačkog otpora te naši simpatizeri, zalažemo za sljedeće rješenje: neka zabranu pušenja na javnim mjestima prati dopuštenje javnog kopanja nosa na istima. Bolje kuglica u ruci, nego dim na grani. 

Kolumna je objavljena u Metro Expressu 11. siječnja 2008.