Sitne ribe su iza brave

Događaj koji je obilježio godinu na izmaku crnji je od najcrnjeg: to je svakako pogibija dvanaestorice vatrogasaca na otoku Kornatu.

Njihova strašna smrt bila je izravna posljedica općeg stanja u društvu, u kojem vladaju posvemašnja neodgovornost, nekompetencija i politička podobnost. Teško je bilo očekivati da se slična tragedija jednom ipak ne dogodi, jer posao vatrogasaca je iznimno opasan, ali sve ono što se događalo nakon toga, predočilo je jadnu sliku zemlje u kojoj živimo. Javni medij snimao je teško ranjena tijela vatrogasaca u službi države, od kojih su polovica bili gotovo djeca. Političari su lupetali, okrivljavajući sve i svakog bez pojma o pojmu, tražili su se dežurni krivci klasičnom metodom lova na vještice, čuvala se leđa likovima u zapovjednom lancu postavljenima isključivo po načelu podobnosti. Činjenica da smo iz ovog slučaja izvukli slabe pouke, tek je nešto manje strašna od grozote same tragedije, koja je u malim dalmatinskim mjestima traumatizirala nekoliko generacija.

Strašna smrt vatrogasaca izravna je posljedica općeg stanja u društvu, u kojem vladaju posvemašnja neodgovornost, nekompetencija i politička podobnost.

Narodni kapitalizam

Da stvari slabo idu nabolje, pokazale su nam i napuhane antikorupcijske afere kojima je jedini cilj bio zamagliti korupciju na najvišim razinama. Zabavljali smo se aferama «Maestro» i «Gruntovec» dok nismo shvatili kako se radi o mjehurima od sapunice, jeftinim predstavama za javnost koja još uvijek, barem na prvu loptu, nasjeda na takve obmane.

Nakon par dana uslijedilo je otrežnjenje, ali sitne ribe već su bile iza rešetaka dok su krupne i dalje plivale: nakon nekoliko mjeseci sve će se zaboraviti, bio netko kriv ili ne.

Godinu na izmaku pamtit ćemo i po predizbornoj varijanti narodnog kapitalizma: 360.000 ljudi kupilo je dionice najveće telekomunikacijske kompanije, dok je ukupno 840.000 Hrvata u posjedu imalo dioničke udjele. Bogati su nastojali postati još bogatiji, pa su preko punomoći s potpisima siromašnih gomilali novac do besvijesti. Većina ljudi iskoristila je pravo kupnje tek kako bi neznatno podebljala tanke kućne budžete. Dakle, radilo se o svojevrsnom socijalnom, a ne poduzetničkom poduhvatu.

Svoj obiteljski portfelj desetljeće ranije podebljao je general Vladimir Zagorec zvani Zagi, zbog čega se trenutno opire izručenju domovini koja mu je velikodušno dala sve što ima. Kao što je vjeverica bila maskota davne sportske manifestacije na izmaku socijalizma, tako je ovaj Zagi postao simbolom jednog od najraširenijih sportova u razdoblju tuđmanizma: povlaštenom bogaćenju uz blagoslov s vrha. U novoj godini po svemu sudeći, gledat ćemo napokon pravi domaći filmski hit: Zagi se vraća kući. 

Da, bili su i izbori, koji su poslije razmjerno nakaradne kampanje, završili nadasve gnjusnim cjenkanjem oko sastavljanja nove vlade. Nakon posljednje izborne večeri, izgubili smo i zadnju iluziju da politika bilo kome u ovoj zemlji može donijeti bilo što dobroga. No zato jer smo naivci kakvi već jesmo, opet će nas šezdesetak posto za četiri godine navaliti na glasačke kutije. Nekolicina neupućenih i tada će glasovati za nevjerojatno popularne likove Đurđu Adlešić i Josipa Friščića, koje u stopu slijede Radimir Čačić i Vesna Pusić, ali to će im zapravo odgovarati. Sav njihov politički rad svest će se na pitanje kako ponovo postati famozni jezičac na vagi, odnosno političar-trgovac, čije ruke u zraku su najtraženija roba za formiranje vlade.

Moćni optuženik za ratne zločine

Nakon smrti Ivice Račana, političara čija će tolerancija nedostajati, ali čija će neodlučnost biti dugo zapamćena, njegov mladi nasljednik Zoran Milanović uvjerljivo je demonstrirao kako od gotovog napraviti veresiju. Kao novo lice u pustinji domaće politike, umjesto da se samo pojavi, fino smješka i bezbrižno čeka dolazak na vlast, zabauljao je te se grandiozno pogubio prije i poslije izbora. Iako je naposlijetku odustao od koalicije s HDSSB-om, potpuno se iskompromitirao koketiranjem sa strankom desnijom od najdesnijeg. Iz zatvora i sudnica, preko tajnih video poslanica i ukazivanja u narodnim nošnjama te generalskim uniformama, ovom neobičnom političkom sektom upravlja optuženik za najteže ratne zločine i baštinik uvjerljivo najvulgarnije varijante domaće politike u povijesti.

Koliko je politika prljava stvar u slučaju svih stranaka, pokazala je i činjenica da je jedna žena iz Osijeka u visokom stupnju trudnoće, bila izložena neugodnim pritiscima iz vrha vlasite stranke, sve kako bi pristala na koaliciju koja na kraju nije niti ostvarena.

Prljavštine je u ovoj zemlji bilo podosta, pa tako i one fizikalno kemijske: građani Siska i ove su godine vodili hrabru bitku protiv zagađenja koje već desetljećima odnosi živote i donosi najteža oboljenja u ovom gradu. Ništa bolje nije bilo ni u Karlovcu, gdje je glavni događaj godine bio «slučaj pivovara». Nakon akcidenta, u kojemu je jedan građanin izgubio život šetajući psa pored pivovarskog potoka, institucije su reagirale toliko šepavo da je to bilo nevjerojatno. Tek kada je javnost digla buku do neba, stigla je naredba s vrha i napokon se nešto pokrenulo, tako da sada pratimo suđenje u izvedbi potpuno nezavisnog sudstva.

Ako je u ovim ljudskim nesrećama bilo ičega dobrog, to je činjenica da su ekologija i zaštita okoliša ove godine doista ušli u medije na velika vrata - svima je postalo jasno kako je pet do dvanaest za spašavanje planete koja srlja u propast. Uz zaštitu prirode narasla je svijest o zaštiti ostataka javnih funkcija u društvu: zagrebački «Pokret za grad» borio se protiv činjenice da politika sve rjeđe služi građanima, već isključivo krupnom kapitalu. Gotovo čitavu Kupsku ulicu, odnosno kuće u kojima živi 39 obitelji, progutala je zemlja zbog mahnite izgradnje poslovnih objekata, i to od tvrtke koja je još uvijek u državnom vlasništvu. 

Sjajni sportaši

Vjerojatno smo naopaka zemlja i društvo, kada su nas u protekloj godini najviše radovali sportaši: svjedoči to o našoj nezrelosti i frustracijama, ali i o upornosti sjajnih ljudi. Iako je sport i dalje bio poligon iživljavanja političara, na kojem su nastradali odbojkaši, a krema domaćih sportaša upregnula se u kampanju vladajuće stranke iako im to niti najmanje nije trebalo, svjedočili smo nekolicini istinskih genija u njihovim disciplinama. Svojim uspjehom, ponašanjem, ali i čvrstim moralnim stavovima, neki od njih imponirali su u svakom pogledu.

Vaterpolski trener Ratko Rudić svjedok je kraja razdoblja šizofrenog nacionalizma, kada ga nitko nije zvao da se vrati kući, a pritom je još bio vrijeđan po raznim osnovama. Nakon ispuhavanja političkog divljaštva, pozvan je u svoju domovinu, dvije godine je radio i donio prvi naslov prvaka svijeta u vaterpolu od osamostaljenja. Slaven Bilić igrao je utakmicu protiv polukriminalnih interesa u nogometu i protiv nesposobnosti na svim razinama: pobijedio je unutarnje neprijatelje i vanjske suparnike. Luka Modrić podsjetio nas je na najbolje dane legendi našeg nogometa, na Zebeca, Bobeka i Vukasa. Blanka Vlašić osvojila je naslov prvakinje svijeta u skoku uvis, primaknula se na dva centimetra svjetskom rekordu starom dvadeset godina, ali je i dalje trenirala u bivšoj tvorničkoj hali koja povremeno prokišnjava.

Sanja Jovanović pobijedila je neimaštinu i težak život, došavši do svjetskog rekorda u plivanju, Ivan Klasnić zaigrao je nogomet poslije tranplatacije bubrega, dok plivač Marko Strahija upravo vodi bitku protiv najopakije bolesti.

Njihove priče svakako su više od sporta, ali i više od nehumane politike koja je i ove godine dominirala našim životima.

Kolumna je objavljena u Metro Expressu 28. prosinca 2007.