« Komentari
objavljeno prije 11 godina i 10 mjeseci
KOLUMNA

Pobijediti pola Europe

Dinamova generacija iz 1967. – stasala u sredini u kojoj politike i društvena uređenja prolaze, ali je diktatura mediokriteta neuništiva – oduprla se mangupima iz naših redova

Doček nogometne momčadi zagrebačkog Dinama u zračnoj luci 1967. godine, nakon osvajanja Kupa velesajamskih gradova u engleskom Leedsu. Nema nasilnika koji nastoje probiti policijski kordon. Nema divljaka koji se usput zabavljaju razbijanjem aerodromskog inventara. Nema čak niti specijalnih policijskih snaga. Nema pijanog Zdravka Mamića koji pleše na stolu i izvodi striptiz, nema muzikaša. Za današnja vremena sve se čini tako prokleto civiliziranim.

Jedan od igrača daje izjavu televizijskom reporteru neobavezno sjedeći, bez histeričnog uzbuđenja. Naravno, teško da nitko od tadašnjih slavljenika nije potegnuo koju čašicu. Bilo je i pripitih navijača, ali nije bilo slika nogometaša koji već u avionu otvaraju flaše whiskya i konzerve piva. To je u negdašnjim vremenima bilo posve nezamislivo.

Izgrađene osobe

Navedene prizore imali smo prilike vidjeti u izravnom prijenosu svečanosti upriličene povodom četrdesete obljetnice osvajanja najvećeg klupskog trofeja hrvatskog nogometa. Jednaki status ova titula imala je u klupskom nogometu bivše države, sve dok Crvena Zvezda nije 1991. godine osvojila Kup prvaka. Međutim, tada je već Jugoslavija bila zapaljeno bure baruta, pa Dinamov trijumf ostaje simbol jednog vremena nevinosti, uglađenih manira i finoga odgoja.

Igrači Dinama '67 imponiraju svojim pojavama, ponašanjem i razmišljanjima. To su pokazali i kada je na proslavi zapjevala konstanta naše zabavne glazbe Gabi Novak - svi redom gentlemenski su ustali i zapljeskali. U njihovom slučaju opet se pokazalo da vrhunske momčadi nastaju od fizički, psihološki i intelektualno izgrađenih osoba, koje se nađu u isto vrijeme na istome mjestu. Tako je bilo s Hajdukom iz sedamdesetih, sa Šurjakom, Oblakom, Jerkovićem, Buljanom, Katalinićem... ili Rijekom iz istog desetljeća, u kojoj su igrali Cukrov, Hrstić, Desnica, Juričić, Avramović, Kustudić...

OK, legendarni dinamovac Štef Lamza živi negdje duboko u svome svijetu, ali njegova osebujna pojava gospodskoj skupini negdašnjih suigrača daje jedinstveni boemski štih. Čak i današnji nogomet bio bi siromašan bez jednog Mikija Rapaića. Dinamova povijest bila bi dosadna bez čitave serije boema, među kojima su Snješko Cerin, Boro Cvetković i Robi Prosinečki dosljedno naslijedili Lamzu. 

Unatoč jedinstvenom emocionalnom potencijalu, proslava koja je održana u jednoj od adaptiranih dvorana zagrebačkog velesajma, bila je odrađena tezgaroški, u čemu je svoj doprinos dao vječni Krešo Dolenčić, umjetnik koji bi se za dobre pare prihvatio vjerojatno i režije obljetnice dolaska na vlast Idi Amina Dade.

Redatelj povijesnog Tuđmanovog mimohoda Oružanih snaga po Jarunu 1995. godine, kojim je dominirala lažna kartonska raketa odmilja zvana “Beograđankom”, umjesto da prepusti ekran izuzetno vrijednim dokumentarnim snimkama s kraja šezdesetih, odlučio se sprdati s vremenom djece cvijeća kroz deplasirane gegove Hrvoja Kečkeša, najduhovitijeg Hrvata poslije Željka Pervana.

Kada su izgovarana imena pokojnih Ramljaka, Jukića, Cveka, Brauna i Zebeca, nitko se nije sjetio ukloniti disko glazbenu podlogu iz filma “Ratnici podzemlja”, koja ionako nije imala nikakve veze s duhom Rorine generacije.

Žuži Jelinek “ukrala” show

Među uspjele momente svakako se ubraja gostovanje Stjepana Džimija Stanića koji je na playback otpjevao “Kobilu Suzy”. Ovoj pjesmi što govori o ljubavi muškarca i životinje, pa je kao takva odavno ušla u anale provokativnog šlagera, u publici su radosno pljeskali Luka Modrić, Etto, Sammir, Koch i Carlos.

Nije mogao biti odabran bolji voditelj od Olivera Mlakara, koji je u maniru “Kviskoteke” napravio najveći razgovor s fizioterapeutom kluba. Međutim, show je, kako kažu Amerikanci, potpuno ukrala - neuništiva Žuži Jelinek.

Osuđeni smo na činjenicu da će veliki rezultati u sportu biti ostvarivani tek kada se poklope sretne zvijezde, treneri i vrhunski igrači na istome mjestu u istom vremenu. To je bio slučaj s Cibonom iz sredine i Jugoplastikom s kraja 80-tih, s Ivićevim Hajdukom desetljeće ranije...

Izuzetno kompetentno, u prezentaciji Muzeja grada Zagreba, bila je napravljena revija modnih kreacija iz šezdesetih. Kada je autorica modela Žuži ustala kako bi pozdravila poklonike, osjetili smo dašak autentičnog holivudskoga glamoura. Njezina masivna bunda, kao da je skinuta s nekoliko živo oderanih hijena, zasljepljujuće je bljesnula pred očima nesretnih zaštitnika životinja.

Promašaj ove priredbe bio je njen isključivi lokalni karakter, koji se nikako nije poklopio s riječima kapetana Slavena Zambate da je u pobjedničkoj momčadi bilo najmanje Zagrepčana. Po njegovim riječima, došljaci iz cijele Hrvatske su se izuzetno dobro uklopili u momčad, a Zagreb ih je sjajno prihvatio. Bila je to obostrana ljubav na prvi pogled, tvrdi Zambata, ali to nismo vidjeli u proslavi.

Neznalice protiv znalaca

Još je nešto svehrvatskoga bilo u trijumfu Dinama davne 1967.: to je naš svagdašnji i vječni prezir prema najvećima. Na proslavi se nije pojavio jedan od najvećih Dinamovaca svih vremena Dražen Jerković, koji ne može smisliti današnju upravu Dinama i njezine poltrone. Da se neke stvari nikad ne mijenjaju, podsjeća i podatak da je genijalni trener Branko Zebec dao ostavku prije finalne utakmice s Leedsom. Otišao je iz solidarnosti s potjeranim predsjednikom Dinama Ivanom Šiblom. Negdje duboko ispod velike priče o sportskom uspjehu odvijala se politička borba u kojoj su neznalice noćima sanjale kako svrgnuti one koji znaju, hoće i mogu, pa je Dinamo vrlo lako mogao i ostati bez ovog znamenitog trofeja.

Dakle, politike i društvena uređenja prolaze, ali diktatura mediokriteta je neuništiva. Dok bude tako, bit ćemo osuđeni na činjenicu da će veliki rezultati u sportu biti ostvarivani tek kada se poklope sretne zvijezde, treneri i vrhunski igrači na istome mjestu u istom vremenu. To je bio slučaj s Cibonom iz sredine i Jugoplastikom s kraja 80-tih, s Ivićevim Hajdukom desetljeće ranije, s ovostoljetnom rukometnom reprezentacijom, s Ćirinim vatrenima i Bilićevim bebama.     

Neka zato za sva vremena ostanu zapisana imena onih koji su pobijedili pola Europe, ali su se oduprli i mangupima u našm redovima: Zambata, Škorić, Gračanin, Blašković, Belin, Pirić, Rora, Čerček. Gucmirtl, Brnčić, Lamza, Novak, Dautbegović, Kobeščak, Mesić, Pavić, Ramljak, Jukić, Cvek, Braun, Horvat, Čačković, Žagar, Jerković i Zebec.

(Kolumna je objavljena u Metro Expressu 26. listopada 2007.) 

Piše: Petar Glodić
01.01.2008. 16:13:00
Novi komentar
nužno
nužno