Idu dva momka poljanom. Jedan nešto bezveze upita, a drugi mu potvrdno odgovori, već kako to dolikuje, na čistohrvatskom izrazu – okej.

Dijalog je to uobičajeno mutav, kakvih svakog dana ima posvuda oko nas, a bogme i sami u njima sudjelujemo. No problem je samo jedan; vrijeme događanja na kraju je tridesetih godina proteklog stoljeća, kada je bilo teško očekivati da vam netko odgovori s «okej» nakon što ga vi priupitate recimo, kako danas njegova reuma ili gastritis. Mjesto događanja: «Ponos Ratkajevih», novi uradak iz Huljićevske tvornice TV sapunica, drugi u nizu kojeg potpisuje novootkriveni scenaristički talent Jelena Veljača. 

No tu nema ništa nova kada su sapunice u pitanju: snimanja traju danonoćno, scenaristi na početku nemaju pojma kako će serijal završiti. Ukoliko neki bezobrazni glumac zatraži povećanje honorara, njegov lik mogu u roku keks ubiti jednim klikom tipkovnice. 

Tko još nije glumio u sapunici?

Glavno obilježje sapunice jest i obilježje hrvatskog kapitalizma; sve se radi otprilike, nema vremena za ispravljanje grešaka koje ionako nitko niti ne primjećuje, improvizira se do krajnjih granica, koga je briga za tamo neke činjenice, svatko je zamjenjiv osim Nade Gačešić Livaković, glumci mogu biti Petar Grašo, Jelena Rozga i bubnjar Magazina.

Zapravo, glumac može biti baš svatko, pa se čini da ima još samo nekoliko stanovnika ove zemlje koji se nisu pojavili u nekoj od sapunica, sitcoma ili barem onih groznih TV sudnica što svoj profit temelje na najjeftinijim naturščicima.

 «Ponos Ratkajevih» naselio se nabusito u elitnome terminu, kojeg inače analitičari medija učeno nazivaju «prime time». Novi ravnatelj HRT-a Vanja Sutlić najavio je da će preispitati odnose koje pojedinci na televiziji imaju s privatnim produkcijama. Sumnja se da producenti imaju svoje igrače na javnoj televiziji, s kojima imaju razne, tajnovite, prijateljsko-poslovne aranžmane.

No nakon ustoličenja novoga direktora, eto nove serije u još atraktivnijem terminu od onog klasično sapuničarskog, koji je uvijek bio oko pola sedam navečer.  Da stvar bude još apsurdnija, vlasnik AVA-e productions Tonči Huljić ljuti se jer je tražio uobičajeno vrijeme, dok direktor programa Domagoj Božidar Burić u «Jutarnjem» tvrdi da nije dogovarao termin, a nije pozvan niti ocjenjivati isplativost ovog projekta. Cijena epizode je prava sitnica – pišljivih 210 tisuća – što će tamo negdje na proljeće, zapasti porezne obveznike neznatnih 38 milijuna kuna. Uvjeravaju nas da će dalekovidnica na kraju masno zaraditi, pa ne bi bilo loše da svakome pretplatniku isplate neku dividendu, kada je već zavladao narodni kapitalizam. Kako je dividendu realno teško očekivati, u Hrvata i pripadajućih nacionalnih manjina ushićenje će zacijelo izazvati neslućeni umjetnički dosezi, virtuozna režija, vrhunska gluma i lucidne scenarističke finese heroine Jelene Veljače.

Kič zabava koja teži uozbiljenju

Doduše, u prvim epizodama joj baš nije išlo sve po planu, ali ima vremena tamo do svibnja. Radi se o nemuštoj, jeftinoj pseudoglembajevsko-cesarecovskoj kronici kapitalističke obitelji plemenitaškog podrijetla u vremenu prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata.

Fascinantno je da svaka kič zabava oduvijek teži uozbiljenju. Ne glumi uzalud Severina u kazališnim predstavama i nije badava Marko Perković Thompson postavio na pozornicu sve te mramore, mačeve, vatre i fantasy nazikunst ikonografiju na razmeđi J-R. Tolkiena i Leni Riefenstahl. Stoga se i scenaristica «Ratkajevih» upustila u pletenje društvenog miljea od 1938. do 1948 . godine.

S obje strane Drine

Fabula serijala je uobičajeno plitka, a socijalne prilike prikazane su površno. Osobito su smiješni pripadnici lokalne komunističke ćelije, koji su jednako odjeveni, vazda mrtvi ozbiljni i konspirativni, izgovaraju uvijek iste robotske replike, te kao takvi naliče pripadnicima crvenog krila francuskog Pokreta otpora, grandiozno parodiranima u legendarnoj seriji «Allo, Allo».  Scena u kojoj mlada partijka dijeli Komunističke manifeste radnicima nasred tvornice pa odmah zbog toga dobije otkaz, ulazi u antologiju domaćeg trasha.

Ništa manje zabavne nisu kreacije uvijek olujno raspojasanog Božidara Alića kao glave Ratkajevih, nadžak-babe kontese Sofije (Mia Begović)  i nadžak-prababe grofice Ratkaj (Ljubica Jović), koju će stariji gledatelji uvijek pamtiti kao mahnitu hajdučicu Lauru iz serijala «U registraturi».

Ako poslovica kaže da svaki Hrvat ima svog Srbina (i obratno), onda u Huljića vrijedi pravilo da svaka poštena hrvatska sapunica ima svog Srbina.

Najzanimljiviji je opet jedan lik srpske nacionalnosti. Ako poslovica kaže da svaki Hrvat ima svog Srbina (i obratno), onda u Huljića vrijedi pravilo da svaka poštena hrvatska sapunica ima svog Srbina. Tako je bilo u «Ljubavi u zaleđu» i «Običnim ljudima», gdje su likovi bezobzirnih macho Srba ispunjavali baš svaku predrasudu koju o Srbima uzgajaju Hrvati, te ujedno i svaku predrasudu koju o sebi uzgaja veći dio Srba.  Razumljivo, sve je to tek ekonomsko pozicioniranje za publiku s obje strane Drine, jer se AVA-ine serije prikazuju u obje države.

Dakle, starojugoslavenski oficir Nemanja Lazarević (Aleksandar Srećković) narodskim je riječnikom: pravo đubre od čovjeka. Prezriv je prema kolegama u vojsci, nemilice troši plemenite i manje plemenite hrvatske ljepotice, zadržava se u njihovim krevetima tek toliko da obavi posao, a potom se čak ponekad i okupa, kako bi mu bolje pristajala bijela uniforma. Inače, takve uniforme podanici Kralja Perice Karađorđevića nikada nisu nosili, već ih je izmislila stilistica Marija Cvitanović, koja nije školovana kostimografkinja, pa su se na nju naljutili upravo akademski obrazovani autori kostima. No zato su školovani redatelji Nikola i njegov tata Branko Ivanda, koji je podsjetimo – dekan Akademije dramskih umjetnosti.

Tako da nema sumnje da će odande izaći još mnogo sjajnih sapuničarskih režisera i glumaca, poput glavne protagonistice Ivane Bolanče. Ona je zasad prilično dezorjentirana u liku Helene Jurić, ali s obzirom da je prvih osam epizoda tek treptaj oka u trajanju sapunice, ima još vremena za zagrijavanje.   

Mudrost iz sapunice

Kapitalističkom trudbeniku dan jednostavno mora biti ispunjen neprekidnim spektaklima. S obzirom da ljudi sve više borave na poslu, vjerojatno mnogi ne bi niti stigli na negdašnji termin emitiranja domaćih sapunskih serija. Ukoliko dođu kući oko sedam-pola osam i zatim uz večeru prolistaju neki tabloid,  taman imaju vremena da se napoje mudrosti iz «Ponosa Ratkajevih».

No tu se krije zamka: što ako je Jelena Veljača uvjerena komunistica pa do kraja serije uspješno progura subverzivne ideje za rušenje poretka?

Tada bi robinja Isaura napokon mogla biti oslobođena.