Početkom lipnja 2009. u Bijeloj kući sjedi Barack Obama, popularni mladi političar čiji je najveći privatni sponzor u predsjedničkoj kampanji bila investicijska banka Goldman Sachs - njezini zaposlenici za to su izdvojili oko 981 tisuću dolara. Navigajući bez poteškoća kroz političko minsko polje ere bailouta, Goldman se opet vratio svom starom poslovanju - pronalaženju zakonskih rupa na novom, od strane vlasti stvorenom tržištu, uz svesrdnu pomoć svojih skauta smještenih u ključnim foteljama administracije.

Otišli su Hank Paulson i Neel Kashkari, na njihovim mjestima su Mark Patterson kao šef osoblja u ministarstvu finacija i šef CFTC-a Gary Gensler, obojica bivši 'Goldmaniti'. (Gensler je bio bivši dopredsjednik financija.) Ovaj put, umijesto kreditnih muljaža, nafte, CDO-a i inih poslića, nova igra, budući bubble, je 'carbon credit' (trgovanje ispuštanjem CO2) - tržište u nastanku, odnosno novi 'robni balon', vrijedno trilijun dolara koje se Demokratka stranka, koja je iz tih izvora tijekom zadnjih izbora dobila 4,452,585 dolara, uspješno progurala zamaskirano u 'environmental plan' pod imenom 'cap-and-trade' (American Clean Energy and Security Act donešen 26. lipnja 2009.)

Novo tržište ugljikom je gotovo repriza kasina s robnim tržištem u kojem je Goldman tako uspješno bacao kockice, ali ovaj put uz jednu malu, po banku vrlo povoljnu iznimku - ako plan bude odrađen kako je zamišljeno rast cijena kontrolirat će vlasti. Goldman uopće neće morati namještati igru u svoju korist jer će ona biti namještena od početka.

Evo kako stvari stoje: prolaskom zakona postavit će se godišnja ograničenja emisija CO2 (ili općenito - stakleničkih plinova) termalnim elektranama, komunalnim tvrtkama, distributerima plina i brojnim drugim industrijskim granama. Ukoliko kompanija probije zadane granice imat će mogućnost otkupiti alokacije, odnosno 'kredite' drugih, koji su uspjeli ostati ispod granice. Predsjednik Obama iznio je svoje kozervativne procjene kako će tijekom prvih sedam godina u 'ugljičnoj trgovini' biti obrnuto oko 646 milijardi dolara. Jedan od njegovih glavnih, malo manje konzervativnih, financijskih savjetnika, smatra kako će ta cifra biti barem dva ako ne i tri puta veća.

Jedan od elemenata ovog 'ekološkog' plana, kojem se špekulatori iznimno raduju, je to da će vlada konstantno spuštati granicu dozvoljenih emisija, a to znači da će karbonski krediti svake godine postajati sve rjeđi i rjeđi. Što pak znači da je to jedno sasvim novo tržište čija će glavna roba s vremenom sigurno postajti sve skuplja i skuplja. Volumen tog tržišta rast će s trilijun dolara godišnje na više. Usporedbe radi, cjelokupno tržište električne energije u SAD-u godišnje ostvari 320 milijardi dolara prihoda.

Goldman je itekako želio taj zakon. Plan je (1) osigurati pozicije s kojih se može kreirati zakon i njegove stavke, (2) biti siguran da će upravo oni biti strana koja od dotičnog zakona profitira i (3) osigurati da ti profiti budu veliki. Goldman je davno počeo s lobiranjem za cap-and-trade, ali pravi uron u priču napravio je prošle godine kada je potrošio 3.5 milijuna dolara za poticaj rješavanja 'klimatskih problema'. (Jedan od njihovih glavnih lobista u to vrijeme bio je Patterson, sadašnji šef osoblja u ministarstvu finacija.) Tijekom 2005. Hank Paulson, tada direktor u Goldmanu, osobno je pomogao u formiranju ekološke politike banke, a to je dokument koji sadrži neke zaista iznenađujuće stavove, uzme li se u obzir da na svim drugim područjima tvrtka nije bila baš ljubiteljica vladinih kontrolnih mehanizama. U Paulsonovom izviješću tada se pojavio i stav kako "dobrovoljne aktivnosti ne mogu same riješiti probleme klimatskih promjena." Nekoliko godina kasnije Ken Newcombe, šef odjela za 'ugljična pitanja' u banci, inzistirao je na stavu da cap-and-trade neće biti dovoljan za rješavanje klimatskih problema te je pozvao na daljnje javno investiranje istraživanja i razvoja na tom području. Što je vrlo praktično, uzme li se u obzir da je Goldman s tim tipom poslovanja već dobro upoznat: kupio je podružnicu pod nazivom Horizon Wind Energy čime je ušao u posao s eksploatacijom energije vjetra, ulaže u posao s biodieselom kroz tvrtku Changing World Technologies, a ušao je i u posao sa solarnom energijom ostvarivši partnerstvo s tvrtkom BP Solar. A to sve je upravo tip poslova koji će uspijevati kada vlasti počnu prisiljavati tvrtke da koriste čišću energiju. Ili kako je Paulson to najbolje rekao: "Ne ulazimo u te investicije kako bi izgubili novac."

Banka je vlasnica 10 posto udjela u Chicago Climate Exchangeu, mjestu na kojem će se trgovati karbonskim kreditima. Uz to posjeduje i manji udio u Blue Source LLC-u, firmi iz Utaha koja prodaje karbonske kredite. Nobelovac Al Gore, koji je bio vrlo uključen u kreiranje cap-and-trade programa, osnovao je tvrtku Generation Investment Management i to s Davidom Growthom, Markom Fergusonom i Peterom Harrisom, trojicom visokopozicioniranih dužnosnika Goldman Sachs Asset Managementa. Tip posla? Naravno, investicije u novu, 'karbonsku' granu. Tu je i 500 milijuna dolara vrijedan fond Green Growth za investiranje u zelene tehnologije, osnovan također od strane ljudi povezanih s Goldmanom... Popis je podugačak. Goldman opet preduhitruje sve bitne vijesti i samo čeka da na zasijanu njivu padne kiša. A hoće li to tržište biti veće od tržišta 'budućih tehnologija'?

"Zasjenit će ga", kaže jedan bivši dužnosnik energetskog komiteta Bijele kuće.

Pa, možda ste pomislili, koga briga? Ako cap-and-trade uspije zar nam neće svima biti bolje jer smo spašeni od katastrofa koje donosi globalno zatopljenje? Možda, ali cap-and-trade, kako ga zamišlja Goldman, je samo 'porez na ugljik' na temelju kojeg profit pobiru privatni interesi. Umijesto da se od strane vlasti uvede granica i jednostavno masno naplati onima koji ih ne poštuju, cap-and-trade će opet omogućiti maloj pohlepnoj kliki s Wall Streeta da još jedno tržište pretvore u privatnu shemu za zgrtanje bogatstva iz javnih sredstava. To je gore od bailouta - to omogućava bankama da novac poreznih obveznika uberu i prije nego se prikupi.

"Ako će se raditi o porezu, radije bih da Washington odredi njegovu visinu i da ga pokupi", kaže Michael Masters, direktor jednog hedge fonda koji je upozoravao i na probleme špekulativnog trgovanja naftom. "Ali mi dopuštamo da visinu poreza odredi Wall Street i da ga pokupi Wall Street. To je zadnje što želim. Potpuna glupost."

Cap-and-trade se 'dogodio'. Priroda stvari je ista kao i u svim balonima u čijem je stvaranju Goldman sudjelovao, od 1929. do 2009. U gotovo svakom je ista banka, koja se blago rečeno ponašala nesmotreno opterečujući sustav svojim otrovnim poslovanjem iz kojega nije proizašlo ništa osim debelih bonusa za nekolicinu šefova, bila nagrađena gomilama 'besplatnog' novca i vladinim jamstvima - dok su žrtve, kao i obično, bili porezni obveznici koji sve to skupa još otplaćuju.

Nije uvijek lako prihvatiti stvarnost u kojoj se prolaz takvih shema već rutinski dopušta. Kada zemlja prođe kroz ono kroz što je SAD prošao u proteklih nekoliko godina, kada ljudi izgube prestiž i status koji su godinama uživali, rađa se svojevrsno kolektivno poricanje. Amerikanci se više ne mogu poistovjetiti s građanima uspješne demokratske velesile, sigurni od grube stvarnosti, ali još uvijek se tako osjećaju, kao svojevrsni sociološki fantomski ud.

Ali tako je kako je. To je svijet u kojem Amerikanci, ali i ostali, danas žive. A u tom svijetu neki moraju igrati po pravilima, a neki od ravnatelja dobiju bezvremensku ispričnicu za sve zadaće i kojih 10 milijardi dolara džeparca. To je kriminalna država koju pokreće kriminalna ekonomija u kojoj se više ničemu ne može vjerovati jer se iza svakog potrošenog dolara nalaze nekakvi prikriveni porezi. A ako se to već ne može zaustaviti barem bi se trebalo znati kamo sav taj novac odlazi.

Autor: Matt Taibbi, Rolling Stone