Predstavu "Čovjek Jastuk" u režiji Vanje Jovanovića, crnohumorni hommage snazi književnosti u uznemirujućoj priči o ljubavi i privrženosti. 

Nagradom Olivier ovjenčan komad britanskog dramatičara Martina McDonagha, "Čovjek Jastuk", izvorno "The Pillowman", provokativna je postmodernistička vivisekcija umjetnosti pripovijedanja i opasnog potencijala priče u komadu naizgled jednostavna prosedea, ali vrlo kompleksne stratosfere autorskog propitivanja moralne, društvene i osobne odgovornosti pisca i njegove mašte.

Jovanović, kojemu je to prva samostalna profesionalna režija, postavio ga je kao komornu melodramu koja tempo i uzgon crpi iz izvođačke energije glumačke četvorke, Živka Anočića, Nikole Baće, Svena Šestaka i Franje Dijaka.

U središtu je pisac makabričnih priča punih mučenja djece Katurian Katurian, upravo uhićen pod sumnjom da je zajedno s maloumnim bratom Michalom prema scenarijima zamišljenim u svojim pričama osmislio i proveo u djelo okrutna umorstva troje djece.

Totalitarni režim, soba za ispitivanje i krivica bez sumnje

U totalitarnom režimu u kojemu se odvija radnja komada nema mjesta sumnji u Katurianovu krivicu: dokaz za to su njegove priče. U škrto dizajniranoj sobi za ispitivanje, pod prijetećim prisustvom tridesetak kuka za meso, policijski inspektori Tupolski i Ariel imaju zadatak iz njega mučenjem izvući priznanje, kako bi ga mogli po kratkom postupku i bez suđenja ustrijeliti i zaključiti slučaj.

McDonagh je vješt manipulator: dajući svojem glavnom junaku isto ime, prezime, pa i srednje ime, autor poseže za izrugivačkim potencijalom parodije, čemu jukstaponira kontekst represivnog državnog aparata, koji komadu daje auru ozbiljne kritičke oštrice. To je, naravno, spin, trik, namjerna distrakcija poput mnogih drugih u komadu, u kojemu se sve neprekidno dovodi u pitanje i sumnju, do te mjere da ni sami likovi nisu sigurni što je istina a što laž: konstruirajući tekst, McDonagh ga zapravo dekonstruira, da bi na kraju iz kolaža različitih rukavaca sagradio neočekivano kompleksnu i slojevitu priču o ljudskosti, ljubavi, privrženosti i književnosti.

Čak i sam naslov dolazi od priče u priči, jer i Katurian je sjajan pripovjedač. Njegova priča o altruističnom čovjeku-jastuku kojemu je posao nagovoriti djecu da se ubiju i umru užasnom smrću kako bi se poštedjela dugog života ispunjenog jadom koji će na kraju ponovo završiti užasnom smrću postaje parabola književnosti: svako tumačenje, podsjeća McDonagh, ovisi o kontekstu i okolnostima.

Zlostavljanje djece utkano u tekst

Taj kontekst svakako treba sagledati i uzimajući u obzir još jednu liniju priče utkanu u tekst: zlostavljanje djece, temu posijanu gotovo ovlaš u dijaloške razmjene likova, a koja je ishodišna točna za sve što se događa u tome komadu.

Katurian je povučeni dobrica, potpuno posvećen brizi za mentalno zaostalog brata i svojoj književnosti. Živko Anočić ga igra opušteno, životno, u rasponu od blage rezignacije do mlakoga bijesa, uz čitav niz crnohumornih bravura u duhovitim dijaloškim razmjenama s Michalom, kojega je Nikola Baće kreirao potpuno prirodno, ne zapadajući ni na trenutak u grotesku, što je naizgled lak a zapravo izuzetno težak glumački zadatak.

Rasprava o ubojstvima djece, zlostavljanju u obitelji, krivnji, odgovornosti i, na koncu, književnosti koju vode malouman mladić i njegov brat pisac izvanredan je primjer McDonaghova crnohumornog genija: publika se smije jer je smiješno, ali zapravo je strašno.

Ni sam ne shvaćajući za što ga se optužuje, Katurian isprva tvrdi da nije kriv: on samo piše priče, kaže; ne pokušava reći ništa određeno. No, svaka priča ima lice i naličje, svaka istina svoju zatajenu stranu, a odgovora na pitanje zašto Katurian piše ima više i različitih su emotivnih naboja i moralne ikonografije.

Mekana paperjasta utroba jastuka u sebi nosi dvostruku simboliku; ona može pružiti toliko potrebnu utjehu glavi koja na taj podatni jastuk legne, no kad se jastuk raspori a perje razleti, priča će poteći nezaustavljivim i nepredvidivim tokovima, a njezine će interpretacije ovisiti o različitim faktorima.

Književnost mora preživjeti

U ovoj priči koja slavi sirovi, ljudski instinkt za izmišljanje priča, Katurian ne dvoji; suočen s dilemom da li da žrtvuje sebe i svojega brata kako bi njegove priče bile sačuvane, on reagira bez razmišljanja: književnost mora preživjeti.

Policijski inspektori, modelirani prema holivudskom klišeju "dobar policajac loš policajac", sami po sebi svojevrsna su distrakcija koja bi se mogla protumačiti i kao dašak žanrovskoga kiča. Oni imaju uloge pripovjedača-zabavljača; svaki lik ove predstave ima neku svoju priču, koju pripovijeda na svoj način.

Nasilju sklonog detektiva Ariela koji na kraju ipak pokazuje svoje humano lice utjelovio je Franjo Dijak, dok uloga inspektora Tupolskog kao da je pisana za Svena Šestaka: emotivno distanciranog amoralnog policajca igra zaigrano, šarmantno, drsko i nježno, zabavljački veselo i duhovito, osvajajući simpatije publike.

Na kraju, jasno je, kreativna sloboda ponekad dolazi uz strašnu cijenu, ali i dalje ostaje otvoreno pitanje je li odgovornost pisca ono što njegovi čitatelji čine pozivajući se na njegove ideje?

McDonagh, naravno, nema jednoznačan odgovor: svaka priča, svaka predstava, zagonetka je otvorena kraja.