Jedna od najljepših čari predane filmofilije (kao i revnog obožavanja svake grane umjetnosti) iznenadna je i tiha pojava onog ostvarenja koje vas u potpunosti oduševi onda kada to najmanje očekujete. John Wick je upravo to. Radi se o simplističnom filmu osvete čija ljepota leži u stripovskom šarenilu koje ga ispunjava, kao i pedantno pogođenom castingu.

Keanu Reeeves (pre)dugo je u istom košu s propalim zvijezdama poput Cube Goodinga Jr.-a i Nicolasa Cagea, glumcima koji su zasjali u 90-ima i početku novog tisućljeća, da bi ih ono kasnije odbacilo na sam rub filmske produkcije. Uzrok takvom krahu može se naći u kombinaciji privatnih problema, financijskih poteškoća i zakonu „ponude i potražnje", ili jednostavnoj činjenici kako je „život nažalost takav".

Keanu je izuzetno zanimljiva slavna ličnost, ali zbog sasvim krivih razloga - užasnih obiteljskih tragedija koje ga prate. Prati ga stoga i glas mirnog, skromnog i povučenog čovjeka koji „ne mora biti sretan da bi živio", a unatoč očitim prosječnim glumačkim sposobnostima, odrađuje svoje uloge rutinski solidno.

Lišen kameleonskih sposobnosti stapanja u šarolike karaktere kada to scenarij zahtijeva, tip je to glumca koji može glumiti samo jedan tip uloge - ali tada sjeda kao budali pleska. Njegovo mrklo, statično lice koje se grči u trenucima izražavanja jačih emocija bilo je savršeno za Nea u Matrixu, a identično sjeda i u ulozi nemilosrdnog i hladnokrvnog plaćenog ubojice Johna Wicka.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.