Još jedan Berlinale, 69. po redu, se zahuktava. Od četvrtka, 7. veljače, kada je festival otvoren filmom danske redateljice Lone Scherfig „Ljubaznost stranca" pa do 17.2. kada će, dan nakon što se podijele nagrade, Berlinale biti zatvoren danom rezerviranim za široku publiku, na festivalu će biti prikazano 400 filmova, što je opet za nekoliko filmova više nego prošle godine.

Ekspanzija je jedan od zaštitnih znakova dugogodišnjeg festivalskog selektora Dietera Kosllicka kojem je ovo posljednji Berlinale. Kosslick se hvali činjenicom da je Berinale narastao u najveći filmski festival na svijetu koji, osim profesionalne publike, pogleda i gotovo 400.000 Berlinčana. Po tomu je Berlinale zaista različit od ostalih velikih, „A" festivala poput onog u Cannesu, gdje „obična" publika uopće nema pristupa ili onog u Veneciji gdje je broj karata za obične smrtnike drastično ograničen.

Ekspanzija po cijenu kvalitete?

Ali kritičari, od kojih brojni Kosslicku zamjeraju da je od Berlinala načinio cirkus s uvijek novim i nepreglednijim programima, poput kulinarskog kina s kuhanjem uživo i kino kartama koje uključuju meni od tri slijeda. Činjenica je, i na to se žale ne samo kritičari nego i novinari njemačke metropole, da na Berlinale svake godine dolazi sve manje i manje istinskih zvijezda, koje su, koliko god ne jamče dobar film, ipak sastavni dio svake filmske smotre. A toga je na Berlinalu svake godine sve manje, a od sljedeće godine će biti još teže jer je organizacijski odbor dodjele Oscara najavio da će svoj spektakl pomaknuti još malo ranije, baš u vrijeme kada se održava Berlinale.

Prošao ratni val

No Berlinale je i bio i ostao „ozbiljniji" od svih velikih festivala, dotičući se hrabro tema kojih su se drugi festivali klonili. Među te teme pripada i rat na području bivše Jugoslavije koji je godinama bio prisutan u programima Berlinala. Vrhunac tog vala bio je i Zlatni medvjed za najbolji film na Berlinalu za post-ratnu bosanskohercegovačku dramu „Grbavica" sarajevske redateljice (u međuvremenu s berlinskom adresom) Jasmile Žbanić. „Ratni val" je nekako prošao što pokazuju i rijetki filmovi s područja bivše Jugoslavije koji pronađu svoj put do nekog od programa. „Val zanimanja za filmove s područja bivše Jugoslavije je svakako splasnuo. I to se poklopilo s polaganim okretanjem prema temama koje nisu pod svaku cijenu povezane s ratnim zbivanjima u devedesetima", kaže Bernd Buder, filmski direktor Festivala istočnoeuropskog filma u Cottbusu. On govori o klišejima i očekivanjima koja filmski selektori na zapadnim festivalima gaje prema filmovima iz određenih dijelova Europe. „Nitko od nekog turskog režisera ne očekuje vrckavu komediju nego film o emancipaciji. Isto tako se od redatelja iz Hrvatske očekivao film s ratnom ili barem poratnom tematikom, a ne neka urbana tema s moguće zabavnim prizvukom", kaže Buder koji je ove godine savjetnik u programu Berlinala Forum, koji služi i kao platforma za eksperimentalne formate i nove filmske formate.

Kvantiteta znači i konkurenciju

Buder, koji je i čest gost na mnogobrojnim filmskim festivalima na jugoistoku Europe, slabu prisutnost filmova iz jugoistočne Europe na Berlinalu ne vidi kao posljedicu nekakve eventualne kreativne krize filmskih radnika iz ovog dijela Europe, nego govori o cikličnim pojavama. „Imate par godina kada su na festivalima filmovi iz Rumunjske, pa onda Skandinavije i tako dalje. Sada je trend na filmovima s dalekog istoka, a sve više i Afrike", kaže Buder. On ukazuje i na to da su zbog sve lakših tehničkih mogućnosti za realizaciju nekog filma (digitalizacija) festivali zatrpani filmovima. „Sada se odjednom pojavljuje gomila filmova iz Afrike, što prije nije bio slučaj. A to znači da filmovi iz ostalih dijelova svijeta, pa tako i jugoistočne Europe, odjednom moraju konkurirati s mnogo većim brojem filmova nego prije", kaže Buder.

Smotra koprodukcija

Unatoč konkurenciji su i na ovogodišnji Berlinale ušli filmovi iz jugoistočne Europe i to čak i u glavni, natjecateljski program. „Bog postoji, njezino ime je Petrunija", makedonske redateljice Teone Strugar Mitevske je nastao u koprodukciji Makedonije, Slovenije, Belgije i Hrvatske. „Bila sam kod kuće ali" njemačke autorice Angele Schanelec je još jedan film u glavnom programu u kojem svoje „prste" imaju i producentske kuće iz regije jugoistočne Europe, ovaj put se radi o Srbiji. U programu Panorama film „Šavovi" beogradskog redatelja Miroslava Terzića je također iza sebe okupio producentske kuće iz čitave regije bivše Jugoslavije dok bosanskohercegovački dokumentarac Kameni govornici, koji se prikazuje u programu Forum, nastao je također kao koprodukcija, ali bosanskohercegovačko-kanadska.