Prema podacima Europske komisije, tvrtka koja djeluje na internetu poput Googlea plaća 10% poreza na svoju dobit. Makar nije uvijek lako izvući pravedan porez i iz međunarodnih kompanija, one u prosjeku plaćaju 23% poreza na dobit.

No nije lako tu nešto promijeniti jer je sve naizgled legalno. Velike internetske tvrtke u pravilu imaju sjedište u SAD-u i tamo plaćaju skroman porez, makar svoju dobit ostvaruju uvelike u Europi i u drugim regijama svijeta. Dosad su te kompanije, sukladno američkim propisima, razmjerno lako mogle svoju dobit prebacivati u svoje ogranke koje su smjestile u zemlje u kojima će plaćati još manje poreza, a među njima ima i zemalja koje su članice EU-a, poput Nizozemske, Luksemburga ili Irske.

Kako plaćati tamo gdje se „vrti novac"?

No dok je porez na dobit komplicirana tema, europski povjerenik za financije Pierre Moscovici predlaže porez koji će uvijek biti naplaćen tamo gdje se dobit i ostvaruje, a to je porez na dodanu vrijednost. U ekonomskim knjigama se ovaj porez obično naziva „kazna za potrošnju" samih građana, ali u ovom slučaju je on usmjeren na kompanije koje je teško uopće locirati po bespućima interneta.

Barem kao privremeno rješenje, Moscovici predlaže 3% tog „internetskog PDV-a" na prihode od propagande, na posredovanje usluga i prodaju informacija trećim osobama i to bez obzira gdje se sjedište fizički nalazi. Već tu se zapravo vide razmjeri natezanja koje traje već godinama: tu je prije svega riječ o uslugama koje nude Google, Facebook, Apple, Airbnb i slični, čije je polje djelovanja čitav svijet, ali porez, ako uopće, plaćaju samo tamo gdje im je zgrada od cigle i betona. No i u Europskom parlamentu je mnogo zastupnika kojima to nije ni izdaleka dovoljno: jer tu uopće nisu obuhvaćene kompanije koje na internetu trguju konkretnom robom - na primjer Amazon.

Porezni sustav 19. stoljeća u ekonomiji 21.

No mnogi u Europi se slažu da je ova inicijativa Europske komisije korak u pravom smjeru: dosadašnji porezni sustavi, uključujući i onaj o porezu na dobit, potječu iz nekih pradavnih vremena kada je još fizičko sjedište neke tvrtke imalo smisla, a na robu koja će biti prenesena preko granice će se onda odmah obrušiti i carinici zemlje u kojoj se tu robu želi prodati. Tako će napuniti blagajnu i država gdje je sjedište i država gdje je ostvarena dobit.

No kako danas nema carine, a i trguje se samo u virtualnom svijetu, u ovom slučaju i s robom koja se ne može uzeti u ruke, gotovo nikad se neće dogoditi da će nekakav porez i davanja biti plaćeni u državi gdje doista živi kupac. Tako se i događa da tvrtka može svoju dobit prije svega ostvarivati u Njemačkoj, ali ako ima sjedište u Irskoj ili na Malti, onda će tamo plaćati maleni porez kakav se tamo traži.

No i taj „internetski PDV" bi po prijedlogu EK trebao biti uveden samo za veće internetske tvrtke, dakle one koje u nekoj zemlji EU-a imaju barem 7 milijuna eura prometa ili najmanje 100.000 pretplatnika, odnosno ako godišnje na internetu sklapaju više od 3.000 ugovora o pruženoj usluzi.

„Crna rupa" gdje nestaje porez

I Pierre Moscovici upozorava kako čitav porezni sustav potječe iz doba kada još nitko nije znao što je to internet. „Dosad smo imali crnu rupu u prihodima zemalja članica jer im se osipala osnova od koje su mogli tražiti porez. Zato želimo uspostaviti novi zakonski standard za osnove poreza i uvesti privremeni porez na dodanu vrijednost na internetu."

Sa svim ovim ograničenjima, zapravo bi ovaj propis pogodio tek nešto više od stotinjak tvrtki koje djeluju na internetu, a i prihod bi bio tek oko 5 milijardi eura godišnje za blagajne država Europske unije. No i Europska komisija želi „uhvatiti bika za rogove" i ne baviti se tek porezom na dodanu vrijednost, nego doista riješiti problem samog poreza na prihod i gdje će se on plaćati. No to je golemo pitanje koje se i na razini Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj pokušava riješiti kako bi to vrijedilo na čitavom svijetu. Utoliko je i teško reći, kada će i da li će ikad od tamo doći neki konkretan prijedlog.

Jer već i s ovim europskim „I-PDV-om" će Komisija imati mnogo problema dok ga uvede. Prvi je problem što je tu prije svega riječ o američkim tvrtkama koje se već dugo žale da ih EU tretira na nepošten način - a sadašnji američki predsjednik rado prihvaća sva tumačenja po kojima su svi problemi izvan granica SAD-a. Tako i europska udruga „Buisness Europe" i njezin direktor Markus Beyer upozorava kako trenutak za ovu inicijativu ne može biti lošiji: „Mislimo da je loše da se s ovim novim porezom dolazi upravo sada. To je isključivo europska ideja i nadamo se da se ona sad neće povezati sa sporom oko američkih carina na čelik i aluminij."

Mangupi u vlastitim redovima

No drugi problem je možda još veći: takav namet moraju prihvatiti jednoglasno sve članice Europske unije, a tu su onda i Irska, Luksemburg ili Nizozemska koje ne žele da se bilo što promijeni. Irski diplomati čak u Bruxellesu upozoravaju kako bi Google, Facebook i njima slični čak mogli potpuno povući svoje predstavništvo iz Europske unije. A porezna politika tih zemalja prema tim američkim divovima je dobro poznata: Dublin bi zapravo morao od Applea ubrati 14 milijardi eura koje je ova kompanija ostala dužna, ali uporno izbjegava „stegnuti" tu kompaniju čije je europsko sjedište u Irskoj.

A onda su tu i same Sjedinjene Američke Države koje planiraju svoju reformu poreznog sustava: one žele potaći svoje kompanije da potpuno zatvore svoja predstavništva u inozemstvu gdje su onda mogli tamo plaćati porez i porez na dobit iz inozemstva u samom SAD-u - naravno, po povoljnijim stopama. Američki poreznici se tako nadaju da će imati bolji uvid u svo poslovanje tih tvrtki. No to pak i u udruzi Business Europe smatraju da bi moglo dovesti do toga da će onda europske tvrtke imati još veće probleme ako žele djelovati na američkom tržištu.