Skoro da nema čovjeka koji ne zna barem nešto o Egiptu i piramidama. Znanje je, doduše, ograničeno jer znanstvenici već stoljećima bezuspješno tragaju na odgovore o tome kako su te impozantne građevine napravljene, no fascinacija njima je vječna: svi se slažu da su čudesne, a mnogi im pripisuju i nadnaravna svojstva. Cijela egipatska civlizacija je, naime, prožeta pričama o magiji te drevnim Egipćanima koji su, posjedujući tajna znanja ovladavanja zakonima prirode, uspijevali izvesti ono što danas zovemo čudima. No, bila to istina ili ne, činjenica je da se jednom u životu treba doživjeti Egipat. Idealno vrijeme za to je od listopada do siječnja, zbog temperatura, a upravo u tim terminima i Generalturist ima organizirane polaske u carstvo faraona, uključujući onaj s novogodišnjim dočekom na piramidama.

Egipatska avantura, što objedinjuje različitost bogatog drevnog svijeta - svojevremeno vodeće civlizacije globusa - te suvremenog arapskog duha, vidljiva je u glavnom gradu zemlje, Kairu, po veličini trinaestom najvećem gradu svijeta u kojem prema procjenama živi 17 milijuna stanovnika. Grad je golem i prljav, ali posjeduje neki neodređeni šarm. Vjerojatno je time i osvojio francuske arhitekte koji su ga, prije dvadesetak godina, željeli očistiti - s obzirom da je pun Nilovih kanala u kojima ćete vidjeti sve, od smeća koje pluta do ljudi koji plivaju. No, kada su došli, odustali su za dva tjedna shvativši da nema šanse da preodgoje stanovnike higijenskim pravilima. Tamo je, naime, normalno bacati smeće kroz prozor ili gdje god nekome odgovara.

Iako se gradu prošlog stoljeća počeo jako razvijati te postao najnaseljeniji afrički grad i kulturni centar arapskog svijeta, Kairo  karakterizira iznimna bijeda većinskog dijela stanovništva. Poseban teret za grad su izbjeglice iz ratova s Izraelom te velik dio populacije sa Sinaja i gradova oko Sueskog kanala koji su došli u grad prije četrdesetak godina te se naselili na fatimidska groblja (sagrađena kao kućerke za preminule). Budući da ta groblja protežu kao kilometarski kvart, uskoro je taj dio proglašen Gradom Mrtvih, s ozbirom da su u njemu u grobnicama spavali siromašni. Vlada Egipta je, kada je problem premašio sve granice, siromašne iz četvrti groblja preselila u novoizgrađeno naselje za njih za koje je - nitko neće priznati, ali se potiho zna - uzimala i neke kamene blokove s drevnoegipatskih ostatka na nalazištima.

 Usprkos ovom neveselom momentu, Kairo očarava. I to prštavošću koja izbija iz njega: najuočljivija je na legendarnom, najvećem bazaru Kan-Al-Khalili gdje se prodaje sve - od igle do lokomotive. Upravo je taj najstariji souk, za kojeg vam nisu dovoljni sati da ga temeljito „pretresete" otkriva dušu suvremenog arapskog svijeta - na ulicama je vječita vreva, trgovci iskaču za vama pričajući sve jezike koje treba i nudeći vam svoju robu (cjenkanje, naravno, obavezno), no kad zvono sa džamije zazvoni za molitvu, sve prestaje i svi se klanjaju. Labirintske uličice, osim trgovinicama, vrve i kafićima u kojima skupinice muškaraca satima sjede i puše šišu, a u kojima se turisti uglavnom ne osjećaju ugodno. Glavni suveniri su, naravno, replike drevne egipatske kulture: zaljubljenici u priče o božanstvu Sunca Ra, legende o Nefertiti i ostale povijesne priče, tamo mogu kupiti šalice, kutije, zavjese, kuhinjske krpe... sve s prizorima drevne egipatske umjetnosti. Ona, nažalost, nimalo ne impresionira moderno stanovništvo Egipta koje, često, nema pojma o dubljem značenju nekih prizora na papirusima i slikama.

No, u Kairo se ionako ne dolazi u shopping. Glavni biser grada je velebni Egipatski muzej izgrađen 1835. godine. U njemu je pohranjeno svo blago (više od 130.000 izložaka) nađeno na lokalitetima, u piramidama, hramovima i palačama. Toliko je, zapravo, već pretrpan da se gradi novi muzej koji će biti gotov za pet godina. Muzej ima dvije etaže: na prvoj su eksponati iz preddinastijskog perioda, ranodinastičkog razdoblja, vremena starog kraljevstva, prvog međuperioda, srdnjeg kraljevstva, drugog međuperioda te novog kraljevstva, a na drugom iz kasnog egipatskog perioda i ptolomejske dinastije.

No, najimpresivniji izlošci na drugom katu su soba mumija (u kojoj je stotinjak mumija i ulazak se plaća dodatno cca 120 egipatskih dinara) te blago iz grobnice Tuth-Ankh-Amuna. Iako je umro kao osamnaestogodišnjak te povijesno nije značajan, Tuth-Ankh-Amun stoji kao maneken drevne egipatske civilizacije jer se upravo zahvaljujući blagu iz njegove grobnice mogu rekonstruirati brojni pogrebni običaji. Naime, Egipćani su vjerovali u to da je život vječan te smatrali da duša, po izlasku iz tijela uslijed smrti, nastavlja živjeti na višim nivoima. Kako bi što bolje funkcionirala, pamteći duhovna i svjetovna iskustva koja je prošla za života u tijelu, bilo im je važno i samo tijelo očuvati do savršenstva, odnosno spasiti od propadanja. Zbog toga su jednaku važnost posvećivali sferi duha te tijela. Tako su pokojnika polagali na posebno izrađene krevete kako bi nad tijelom izvršili pripremne rituale prije mumifikacije. No, ti kreveti izgledaju kao da su ih radili vrhunski draguljari Cartiera - njihove noge su u obliku životinja, a ukrašeni su dragim kamenjem te pozlaćeni. Posebno atraktivan krevet je, tako, onaj čije su prednje noge napravljene kao vrat i glava zebre; krevet joj je tijelo, a stražnje noge - noge, i rep. Pozlaćen je, rubovi su mu ukrašeni dragim kamenjem i umjetnički obrađeni prizorima iz života faraona. Osim religioznih napjeva, na tim su se krevetima i radile pripreme tijela za mumifakciju, što znači čišćenje organa te vađenje nekih (medicinski preciznim instrumentima) te spremanje istih u kanope, posmrtne posudice. Svaka od tih kanopa bila je namijenjena pojedinom organu, a kako se vjerovalo da svaki organ štiti određeno božanstvo, tako je na svakoj poklopac napravljen u obliku glave nadležnog božanstva.  Inače, skoro da je nemoguće pobrojati koliko božanstava ima na nebu drevnog Egipta. Razlog tome je što je svako selo uzduž Nila imalo državne te svoje bogove, koji su se hijerarhijski mijenjali, ovisno o društveno-političkim okolnostima te plodnosti prirode, te vodostaju Nila.

 Stari Egipćani su, također, imali običaj značajne pokojnike - uglavnom faraone, ali i sve one koji su mogli platiti skupe posmrtne običaje - polagati u lijes u posmrtnim maskama. One su, zapravo, rađene po principu babuški: obično ih je bilo tri, a svaka je bila puna zlata, dragulja i pomno oslikana. A oslikani su, naravno, bili i lijesovi, također napravljeni po principu kutijica, zbog sprečavanja lopova. Vjerovalo se, naime, da će raskošni crteži koji uglavnom prikazuju pokojnikove vizualizirane molitve, pomoći duši na njezinom putu. Sve to je vidljivo u odjelu s Tutankamonovim blagom, koji je najposjećeniji.

Osim bogatog muzeja, ono što najviše impresionira kod Kaira su, naravno, piramide - tri najpopularnije, odnosno Keopsova, Kefrenova i Mikerinova. Smještene su na platou Giza, do kojeg se grad proširio, i najposjećenija su turistička znamenitost svijeta. Što ne čudi, jer imaju nešto za svakoga: arhitekti, tako, ne prestaju hodočastiti do njih jer se i danas ne zna kako su točno napravljene (svaki blok je težak dvije tone), a u vrijeme Egipta nije bilo kotača koji bi dignuo takve gromade na vrh. Impresivni su i izračuni njihove gradnje - svaka je građena jedna pored druge, no tako da niti u jednom trenu dana sjene jedne ne pada na onu pokraj nje. Također, otkloni kuteva su minimalni (znastvenici tvrde da je i danas, sa sofisticiranom tehnologijom skoro nemoguće postići tako savršenu konstrukciju). Tradicionalni egiptolozi vjeruju da su Egipćani mobilizirali tisuće robova da ih podignu - no istraživač Paul Rieppel je izračuno da je, čak, na sto tisuća radnika koji bi radili dvadeset sati dnevno, učinak bio minimalan te zaključio da su piramide dignute drugačije. Neki smatraju da je kamenje za njih doneseno iz kamenoloma u unutrašnjosti zemlje, a da se za podizanje koristila snaga Nila koji je svojevremeno bilo bliže Gizi, dok drugi tvrde da su drevni Egipćani posjedovali tajna znanja te instrumente nalik današnjim laserima kojima su izvlačili težinu iz predmeta te tako od njih mogli raditi što ih volja. Kako bilo da bilo, svi koji dođu do njih osjete da ih obavija posebna atmosfera. Izniman je doživljaj ući u njih - može se u Keopsovu koja je najveća te u Kefrenovu, u koju se ulazi čučeći, spuštanjem kroz dugi i mračni hodnik pokraj kojeg su mala svetišta, a na kojem je dnu sama posmrtna odaja.

Ulaz u cijeli kompleks piramida čuva Sfinga, visoka 20 i duga 74 metara. Velom tajne je obavijena i njezina funkcija, kao i povjesno razdoblje nastanka: klasična povijest je smješta u treće tisućljeće prije nove ere, no posljednja istraživanja pokazuju da su štete nastale na njezinoj glavi nastale od vode i obilnih kiša. Budući da je, klimatski, zadnji put u povijesti razvoja svijeta kiše u Egiptu bilo 26.000 godina prije Krista, postoji cijela struja znanstvenika koja smatra da je drevna povijest Egipta zapravo mnogo starija od ove „školske".

Iako su najpoznatije piramide u Gizi, nedaleko je cijelo područje poznato kao Sakkara u kojem je još osamdesetak piramida. Izvorno se mislilo da su one grobnice faraona, no ispalo je da su tek u kasnoj fazi egipatske povijesti faraoni polagani u njih kako bi im one služile kao sredstva transporta u više svjetove. Po povijesnim zapisima se, pak, zna da su u njima egipatski svećenici bavili magijskim obredima. Upravo je magija ono po čemu je Egipat poznat: zbog toga mnogi, nakon razgledanja brojnih kipova na nalazištima kažu kako imaju dojam da su živi i danas. A to je bila i svrha mnogih magijskih zaziva nad njima - svećenici su nad svakim kipom provodili obrede, udahnjujući u njih energiju čovjeka kojemu je posvećen. Zbog toga je i Ramzes VI, najčuveniji egipatski faraon, obasuo zemlju svojim kipovima, te na južnoj granici dao izgraditi čuveni kompleks Abu Simbel, karakterističan po impozantnim kipovima na ulazu.  

Ove bogate civilizacije, naravno, ne bi bilo da nije bilo - Nila. Zato je bog Nila glavno i vječno egipatsko božanstvo, nacrtan na svim zidovima koji su od vrha do dna oslikani raznim prizorima svakodnevnog života. Rijeka toliko velika i široka da izgleda kao more, hranila je zemlju čitavu povijest, a po njegovom vodostaju su svećenici određivali visinu poreza. Zato je krstarenje njim pravi doživljaj, a uz  njega su i mnogi hramovi vrijedni obilaska.

Uz njega je i najčuvenije egipatsko nalazište - Luxor i Teba. Faraoni su, naime, željeli biti pokopani negdje gdje lopovi neće moći okradati njihova posmrtna blaga, uslijed čega su našli jedini brdoviti kompleks u zemlji - Tebu - te tamo gradili grobnice. Za sada je tamo, u Dolini Kraljeva i Dolini Kraljica, otkriveno osamdeset grobnica, no još se radi na iskapanjima jer se procjenjuje da ih još toliko ima u okolnim planinskim masivima. Impresivno je ući u grobnice - prostrane su i svijetle, imaju duge oslikane hodnike ispresijecane malim hramskim prostorijama, a zidovi su im šareni i oslikani raznim božanstvima. Tamo je i kralj kraljice Hatšepsut, prve egipatske faraonke koji je nažalost uništen: njezin nećak, Tuthmozis III. Bio je ljubomoran što je prijestolje preuzela žena, a smatrao je da njemu pripada, pa joj je nakon smrti uništio cijeli kompleks, naloživši da se sa zidova hrama sastruže boja s prizora. Nasuprot Tebe, s druge strane Nila, je Luxor u kojem je najveći hramski kompleks svijeta Karnak: sagrađen je kao simetrična preslika ljudskog tijela, prema njegovim energetskim centrima, a sve projekte su nadzirali visokoučeni europski svećenici. U njemu je najviši obelisk, te dvorana od 132 stupa, kao i sveto jezero te niz svetišta.

 Sve to, kao i Assuan, branu na Esni, hramove u Edfu i Kom Ombu te Hurghadu, možete doživjeti na programima Generalturista koji 27.12. kreće na doček Nove godine u Egiptu: sve informacije na generalturist.com ili besplatni telefon 0800-55-77.