Filmovi sa socijalnom tematikom manje su ili više uvijek aktualni i uvijek u ponudi na art kino sceni. U krizna doba bave se aktualnom krizom, u vrijeme blagostanja upozoravaju na iskustva prethodnih kriza, ali i na manjkavosti naizgled savršenih sistema. Socijalni filmovi uvijek su kocka - ako ih se nevješto napravi, mogu zapilati, dok su, s druge strane, moguće sve zamke jeftinih i zapaljivih pamfleta.

Srećom, braća Dardenne majstori su socijalnih priča, jedni od rijetkih autora koji se mogu pohvaliti s dvije Zlatne palme u Cannesu, uz jedan Grand Prix žirija, nagradu za scenarij i još nekoliko "manjih" nagrada (ništa u Cannesu nije malo, osim možda samog grada). Usporedivi su jedino s Kenom Loachom u Velikoj Britaniji, s kojim dijele i dokumentarni pedigre i sklonost ka veritéu, biranju naturščika i nadolazećih glumaca za glavne uloge, te prikazivanju običnih ljudi u stresnim, ali ipak očekivanim situacijama koje čine život. Važnije od svega, njihove socijalne priče nisu površne niti zamorne, nema popovanja ni osuđivanja. Priče koje oni pričaju ljudske su barem koliko i socijalne, ako ne i više.

Takav je slučaj i s Deux jours, une nuit. Festivalska putanja kreće od Cannesa preko Sydneyja do Tellurida i Toronta, distribucija prvo u nekoliko europskih zemalja, moguća trka za Globuse i Oscare (premda je Akademija neosjetljiva na socijalu). Tema filma bi se mogla nazvati školskom socijalnom, radi se o sudbini jedne radnice. Izvedba bi se mogla nazvati očekivanom, film dotičnu prati kroz jedan vikend, naslovna dva dana i jednu noć.

Bilo je, doduše, neke sumnje u iskrenost autora kada su za glavnu ulogu odabrali veliku zvijezdu Marion Cotillard, ali ona je prije svega Glumica s velikim G, tek onda zvijezda. Konačan je rezultan jedan nimalo običan film, precizan u detaljima i razorno moćan kao cjelina.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.