Otvorenje izložbe Dune - the Desert Planet multimedijske umjetnice Kristine Marić održat će se u u četvrtak, 22. listopada u Galeriji SC s početkom u 18:00. Izložba je otvorena do 3. studenog, radnim danom od 12:00 do 20:00 te subotom od 10:00 do 13:00.

Kristina Marić (1990.) mlada je osječka multimedijska umjetnica, istaknuta pripadnica žive tamošnje suvremene scene okupljene najvećim dijelom oko Galerije „Kazamat". Uz svoj intenzivan umjetnički rad, za koji je već dobila više značajnih domaćih i međunarodnih priznanja, Kristina je iznimno aktivna i na poslovima vezanim za prezentacijski, društveni i obrazovni aspekt umjetnosti: voditeljica je spomenute Galerije „Kazamat", članica (donedavno i predsjednica) Upravnog odbora osječkog ogranka HDLU-a, a radi i kao asistentica na tamošnjoj Akademiji za umjetnost i kulturu.

U svojim radovima, koje realizira u obliku performansa, videa, fotografije, instalacije..., umjetnica prije svega aktivira vlastito tijelo, bilo neposredno u njegovoj fizičnosti - u većem ili manjem stupnju akcije, izloženosti i trpnje - bilo u virtualnom obliku, kao digitalni fantazam.

Tako se, primjerice, u radu Tragovi, 2014., umjetnica 'žigoše', utiskujući različite predmete u vlastitu kožu na kojoj ostaju linearni otisci-crteži. U svojem performansu U glibu (2017.), u namjenski konstruiranom i postavljenom 'koritu', javno, usred grada Osijeka, satima boravi doslovce u blatu, a na jednoj crnogorskoj morskoj plaži performira gurajući glavu duboko u pijesak...

U radu Na nišanu (2017) ona posjetiteljima nudi da gađaju pištoljem njezino virtualno tijelo eksponirano na velikom ekranu koje nakon 'pogotka' pada, da bi se potom regeneriralo, podignulo te ponovno izložilo 'hicima'. I tako dalje. Tijelo je tema kao i sredstvo izražavanja, komunikacije.

Drugi njezin lajtmotiv, neposredno vezan uz tijelo jest - tlo. Tlo u pojavnosti zemlje, blata, pijeska..., kao stvarnost materije u koju uranja, kao teritorij i granica. I tijelo i tlo ideja su opipljive stvarnosti, kontakta sa svijetom, sudbinske međupripadnosti; metafore oslonca i identiteta. A sve zajedno, činjenice su i pojmovi čije aktualne danosti žena i umjetnica Kristina Marić ne prihvaća kao konačne, bespogovorne opcije i rješenja. U tom smislu, pitanja koja si u raznim oblicima tih međuodnosa postavlja alternirana su i voljom za promjenom, ma koliko ona u sebi sadržavala svjesnu utopijsku tlapnju pa tako i prizvuk melankolije, kao i (auto)ironije.

Međusobno isprepletene akcija i refleksija, denunciranje stanja (društvene) entropije i kreativna nadgradnja kao neizravni komentar, komponente su radova i njezine izložbe Stup od soli održane potkraj prošle godine u zagrebačkoj Galeriji „Vladimir Bužančić".

Polazeći od snimki tužnih pogonskih ruina i brda zaostale okamenjene soli, nadrealističko-informelnih vizura prostora propale solane u Ulcinju (mjestu umjetničina podrijetla po majci), koja je desetljećima bila generatorom istodobno privrednog i ekološkog opstanka mjesta, Kristina ponovno spaja elementarno i tjelesno, naizmjenično dokument i stvaralački čin koji uključuje ideju simbolične kazne, ali i liječenja sebe same te prisnog krajolika svojih korijena. Vežući stare mitove (o Sodomi i Gomori te stupovima soli kao Božjoj kazni za neposluh) uz parafrazu glasovite filmske scene s minimalističkom skulpturom u prapovijesnom kontekstu iz Odiseje u svemiru S. Kubricka, Kristina postavlja njezinu bijelu verziju, izduženi okomiti kvadar 'stupa od soli' koji izranja iz mora. Nadalje, u sljedećim videoradovima-performansima ona se svojim tijelom koristi kao predtekstom istog motiva. Na njezinu obnaženu figuru, kao stup kiše slijeva se sol, dok je u drugom slučaju performerica, aludirajući na hranjivost i ljekovitost soli, utrljava u vlastitu kožu.

Osim značenjski slojevitih radova u kojima neposredno spaja tijelo i temeljnu materiju, inačice tla i hranjivih supstancija, tu su i 'diverzantske' akcije, 'korekture' prostora. Tako Kristina, kao stanovnica pograničnog područja države, organizira prenošenje kubnog metra zemlje s hrvatske na srpsku stranu (Ničiji kubik, 2014.) i obrnuto, pokušavajući simbolično neutralizirati anorganičnost državnih granica. Zbog suspektnosti i zabrane carinika da prenese teret, akcija je uspjela tek u naznaci, no to nije bitnije štetilo samoj ideji rada.

Iako snažno lokalno-simboličan, ovaj se tip geste ne ograničava tek na konkretnu geografiju i politiku, nego implicira univerzalnije značenje. U prilog tome govori i činjenica da je verziju toga i druge slične radove na temu teritorija i granica, umjetnica početkom prošle, 2019. godine izvela i u Litvi, gdje je boravila na umjetničkoj rezidenciji u gradu Nida.

Upravo te radove, odnosno fotodokumentaciju i videodokumentaciju tamo izvedenih akcija, Kristina prezentira na ovoj izložbi.

U graničnoj zoni, na morfološki pitoresknom i klimatski specifičnom području Kurske prevlake (gotovo 100 km duge, uske, pješčane trake, koja odvaja Kurski zaljev od Baltičkog mora i koja je na sredini podijeljena između Litve i Rusije), Kristina je izvela više akcija, od kojih se jedna neposredno referira na spomenuti 'kubik'. Ovaj put, budući da je riječ o pješčanom tlu, području najvećih pokretnih dina u Europi, te povijesno prijepornom graničnom području između dviju zemalja, Kristina je (unatoč opasnosti od policijske intervencije i posljedičnih sankcija) prenijela vrećicu pijeska ('pješčani jastučić') s jedne na drugu stranu granice, i obrnuto, čime je, kako sama objašnjava, 'na simboličan način dovela u pitanje suverenitet nad zemljom te apsolutnost i smisao same granice'.

Akcija koja se neposredno, i smisleno i materijalno, veže za spomenutu, sastoji se od postavljanja dvojezičnog natpisa izvedenog pijeskom na platnu na samoj rusko-litavskoj granici: Ne možeš pustiti snažno korijenje u pijesku. U galerijskom predočivanju rada, samom tom transparentu pridružena je i ilustrativna fotografija in situ snimljenog drveta koje je vjetar iščupao s korijenjem iz pješčanoga tla.

Treći rad, performans na istu temu i na istom terenu, pod naslovom Dina - pješčani planet (aluzija na istoimeni slavni ZF roman Franka Herberta, Dune - the Desert Planet, iz 1965.), odigrava se na snježnom pokrivaču protežnog i pustog područja. S vinogradarskom prskalicom na leđima, ispunjenom tekućinom koja fingira mokraću, umjetnica promiče kroz bijeli, snijegom pokriveni krajolik ostavljajući iza sebe žutu 'graničnu' liniju. Evo njezina vlastitog opisa i tumačenja rada:

(...) Apsurdan čin metaforičkog uriniranja po pustinjskom krajoliku i državnoj granici, tihi je i intimni komentar na hermetičku zatvorenost fizičkog i mentalnog prostora. Ljudi, kao i životinje, imaju specifično teritorijalno ponašanje. Štitimo svoj posjed od invazije pripadnika iste vrste, kako bismo osigurali svoju hranu, savili gnijezda i reducirali konkurenciju. U životinjskom svijetu označavanje urinom uobičajen je i univerzalan znak. Linije ocrtane uslijed graničnih sporova, ili pak krvavih susreta, u ljudskom svijetu brzo prelaze granicu fizičkog prostora i postaju okovi koji ograničavaju slobodu i um. Odgovor na svaku markaciju te vrste je izbjegavanje, izolacija i strah, koji će implicirati opetovano iscrtavanje teritorija. Čak i kada putujemo na drugi planet, vođeni smo  opsesivnom potrebom za ekspanzijom i stjecanjem moći, dok su nove spoznaje i saznanja sekundarni.

 Multimedijski koncipirani rad Kristine Marić kompleksan je program koji uključuje psihološke amplitude od invazivnog do izrazito defenzivnog predznaka te, istodobno, racionalni koncept i snažnu intuiciju. Uključuje žustrinu kojom se krije ili pobjeđuje strah i bol, hrabru i drsku ekstrovertnost kojom kao da se mimikrira sinkrona duboka potreba za tišinom i samoćom.

U tom dinamičkom izmjenjivanju raspoloženja i sredstava izraza voluminozni je spektar nijansi, suprotnosti koje se međusobno ne potiru, nego grade raskošno razgrananu psihološku strukturu rada. Ono što je čitko u svakom od kreativnih zahvata i ostvarenja ove umjetnice intenzitet je pitanja i silina potrebe da se dopre do razloga vlastita bića i smisla zatečenog ustroja stvari. Do razloga vlastite sudbine i značaja, kao i okoliša u kojem se zatječe, uz želju za transcendencijom svega nabrojenog.

U radu sa žigosanjem vlastite kože kojom zamjenjuje slikarsku/crtačku podlogu, umjetnica iluzionizmu umjetničkog uratka želi podariti veći stupanj opipljivosti i stvarnosti. Kad se javno u gradskom središtu satima izlaže i prlja u kupki blata, ona evocira dječju igru i slobodu, nedužnu neobveznost od imperativa higijene, no istodobno, vlastitom žrtvom drastičnog eksponiranja, ona metaforički indicira i inkarnira glib moralnoga stanja društva. A želeći se poštedjeti istih tih malformacija, u sljedećoj gesti nojevski gura glavu u pijesak. Ali tek načas. Jer uskoro potom, koristeći se istim materijalom i njegovim konotacijama - vidimo to u litavskim performansima - ona se ponovno, ne libeći se rizika od policijske opstrukcije ili čak sankcije, kritički okreće prema društvenom poretku stvari. Njezin motiv i hrabrost čine se utoliko uvjerljivijima ukoliko imamo u vidu da se te akcije događaju u područjima povijesno tvrdih režima pa i recentno problematične demokratičnosti, odnosno tolerancije 'ekscesnih', makar i tek simbolično subverzivnih ponašanja. No, aktivizam Kristine Marić nije lišen ni naličja metafizičkih i intimističnih implikacija. Uvijek prisutna želja za korekturom i čežnja za spoznajom usmjerena je i istodobno prema vanjskom svijetu i prema vlastitoj nutrini.

Sloboda od nasljeđa i granica svih vrsta konačni je, čini se, cilj žive kreativne borbe ove mlade umjetnice i žene. (predgovor, Antun Maračić)

Kristina Marić (Đakovo, 1990.) diplomirala je 2015. na Umjetničkoj akademiji u Osijeku (danas Akademija za umjetnost i kulturu, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti). 2017. dobitnica je nagrade za mlade umjetnike Red Carpet Art Award, 2018. finalistica je Nagrade Radoslav Putar Instituta za suvremenu umjetnost, Zagreb. Boravila je na umjetničkim rezidencijama Nida Art Colony (Litva, 2019.) i Art Quarter Budapest (Mađarska, 2013.)  Sudjeluje na izložbama i festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu: T- HT MSU (MSU Zagreb, 2019.), 13 Festivalen Goteborg (Švedska, 2018.), Performance Art festival (Osijek, 2017.), 51. i 54. zagrebački salon vizualne umjetnosti (HDLU, Zagreb, 2016. i 2019.) Device Art (Zagreb, 2015.), Crosstalk video art Festival (Budimpešta, 2013.)

Od 2016. radi kao asistentica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Članica je HDLU-a Osijek i voditeljica Galerije Kazamat u Osijeku.