Veliko natjecanje dugometražnog filma Animafesta Zagreb u 2025. godini ravnomjerno okuplja djela izrazite umjetničke ambicioznosti i humanističke empatije. Tehnički prevladava stop-animacija, ali ne samo da su njezine primjene raznolike, već su i pripovijesti rasprostranjene od okvira žanrovskog omladinskog filma, preko gotičke adaptacije, do proširenog slikarstva. Najveći broj autora u osobnim povijestima pronalazi teme općeljudskog važenja, a tu je i jedan „animalistički" pogled u budućnost lišenu čovjeka.

Australski glinamacijski film Memoari jednog puža (r. Adam Elliot), čija zvjezdana postava glasovnih glumaca uključuje i Sarah Snook, Kodija Smit-McPheeja, Nicka Cavea i Erica Banu, nominiran je za Oscara te je osvojio glavnu nagradu festivala u Annecyju. Stvaran tijekom osam godina, film je osvojio kritičare i publiku zagovorom nade i ljudskosti usuprot mnogobrojnim neposredno prikazanim životnim nedaćama: siromaštvu, alkoholizmu, bolesti, obiteljskom i vršnjačkom zlostavljanju, religijskom fundamentalizmu, parafilijama, piromaniji, depresiji, homofobiji, gubitku bliskih osoba i sirotanstvu. Usprkos turobnim temama nesigurnosti, žalovanja i trauma, Memoari jednog puža primarno su sentimentalan, pametan i nježan film gorko-slatke intonacije s jetkim humornim naglascima te veličanjem bratsko-sestrinske podrške i povezanosti. U finom ritmu ove „sluzave" biografske retrospekcije (ili nove vrste coming of age filma), koja pomalo podsjeća na neorealističke kronike, a pomalo na Tima Burtona, pojavljuju se iskupljujući dodiri humanosti, s jasnim porukama poput „život se promišlja unatrag, ali se živi prema naprijed", „vlastite rane treba voljeti" i „unutarnji kavezi gori su od pravih". Također je riječ o neuvijenoj posveti ekscentričnosti, neuklapanju i sanjarenju. Dizajn likova na autentičnoj je granici između dopadljivog i odbojnog, slatkog i grotesknog, a temeljito autsajderski osamljenici i čudaci prikazani su natmurenim bojama na pohabanim, no vrlo detaljnim setovima. Njihovi snovi (dobrim dijelom motivirani čežnjom za roditeljima) ne blijede pred cinizmom svakodnevice, a izvanredno organski prikaz blago pomaknutog ekspresionističko-naturalističkog svijeta uspoređivan je s djelima poput Delicatessen. Zahvaljujući čitalačkoj strasti likova, lovci na književne reference pronaći će u Memoarima jednog puža mnogo razloga za zadovoljstvo, baš kao i ljubitelji animacije kojoj priča odaje neuvijenu počast. Karakteristično za Adama Elliota, film se dijelom oslanja i na autobiografske inspiracije i žanr tragikomedije, baš kao i njegovi prethodni radovi (oskarovski Harvie Krumpet, Stric, Rođak, Brat, Mary i Max te Ernie Biscuit). Sasvim prirodno za autora ovakvog ugleda, Elliotovi filmovi više su puta prikazivani i na Animafestu.

Češko-slovačko-francuska tinejdžerska komedija Veliki život Kristine Dufkove priča je o proždrljivom i pretilom, ali načelno zadovoljnom i duhovitom dvanaestogodišnjaku čija je naklonost podijeljena između hrane i kuhanja, školskog benda i razredne kolegice. Pod pritiskom školske liječnice, nastavnika tjelesnog, vršnjačkog maltretiranja i roditelja (iako rastavljeni, oboje su uključeni u dječakovo podizanje), ali prvenstveno iz romantičnih pobuda, on privremeno mijenja životni stil i posvećuje se dijeti koja mu kvari raspoloženje. Riječ je o stop-animiranoj lutkarskoj, a dijelom i 2D crtanoj adaptaciji omladinskog romana La vie, en grose francuskog pisca Mikaëla Olliviera, kojega je kao koscenaristica ekranizirati pomogla i Anna Vášová, mentorica pitching laba Rise&Shine. Film teme identiteta, sazrijevanja, zaljubljivanja i razočaranja, vršnjačkog maltretiranja, srama i pretilosti zahvaća lakim zagrljajem u kojem trijumfiraju prijateljska i obiteljska podrška, samoprihvaćanje i autoironija. Dizajn likova uspoređivan je s onim Claudea Barrasa (Moj život kao tikvica), ali modele primjereno adolescentskom uzrastu odlikuje određena razina neproporcionalnosti kojom se problematizira imperativ fizičkog izgleda u tom razdoblju života. Kvaliteta izrade je izvrsna, materijali su haptički sugestivni (koristi se, uostalom, i prava ljudska kosa), montaža je dinamična, a posebno uspjeli su trenuci spajanja stop i 2D animacije (korištene za prikaze snova i zamišljaja). S obzirom na evidentnu zahtjevnost prizora kuhanja i egzotičnih životinja, kao i totala čije ptičje perspektive mnogo otkrivaju, postaje jasno zašto je film rađen 13 godina, i to primarno u Češkoj - kinematografiji bogate lutkarske tradicije. Česti pjevani i repani umeci podsmješljivog sadržaja zaokružuju ovu poslasticu osvježavajuće nedvosmislene žanrovske usmjerenosti koja je u Annecyju primila nagradu žirija, nominirana je za Europsku filmsku nagradu, a igrala je i u Locarnu te Karlovym Varyma. U Francuskoj i Češkoj njezinu distribuciju čak je obogatilo i izdavanje popratne kuharice.

Shunsaku Hayashi, japanski autor čiji se rad odvija na presjecištu slikarstva, animacije i eksperimentalnog filma, do sada je tri puta participirao u Animafestovom Velikom natjecanju kratkometražnog filma (2019., 2020. i 2023. kada je za Našu bol primio i posebnu nagradu žirija). Ne čudi stoga da u Zagrebu očekuje i svjetsku premijeru svoga prvog dugometražnog rada Invisions, koji istovremeno predstavlja daljnju razradu i dosadašnji vrhunac njegova pristupa, a koji se temelji na stop-animaciji rukom slikanih platna velikog formata (opetovano snimanih te podložnih intervencijama iz sličice u sličicu), fotografiji i videu te rotoskopiji, crtežu i glini. Rođen u Osaki, a školovan u Londonu, Hayashi-san isprva je bio nadareni slikar koji je krenuo stopama svoga oca i prenosio dojmove iz rodne četvrti, raznolikog i kompleksnog stjecišta najamnih radnika, beskućnika, prijateljica noći i dr. marginaliziranih skupina koje su na njega ostavile snažan dojam. Otkriće Jana Švankmajera potom ga je odvelo na spomenuto intermedijsko raskrižje. Osobitu inspiraciju za Invisions pronašao je volontirajući u okolici Fukushime nakon velikog potresa 2011. godine. Prolazeći praznim i napuštenim prostorima osjetio je, kaže, težinu „nestajućih povijesti", pa vizualni jezik njegova filma nadahnjuje prije svega odsutnost, dok je zvučni ponovno prepušten njegovu stalnom suradniku Makotu Itabashiju. Donekle nastavno na Našu bol, Hayashi ponovno istražuje i fragmente ljudskoga tijela, osobito ruke, noge i uši, koji se u radu nadaju nestabilnima, iako imaju svjetotvornu moć - povezuju razlomljene prikaze u čin promatranja i oblikovanja suvremenog mita. Uspomene, odsutne kolektivne i osobne memorije urezane su, naime, u tijela gdje poprimaju metamorfne potencijale. Film počinje vizijom svanuća kroz žičanu ogradu, a dinamična, kronotopski nezajažljiva izmjena perspektiva koja potom prati izlaske multipliciranog Sunca diljem planeta, analogna je promjenama boja i animacijskih tehnika. Hayashi pritom demonstrira sjajan osjećaj za kompoziciju i teksturu. Uzevši to, kao i činjenicu da se svako poglavlje tiče određenog simboličkog pejzaža, događaja ili provodnog motiva, Invisions je ponovno filozofski eye candy („možemo li se pouzdati u vid i dodir kao markere stvarnosti u svijetu uvijek novih principa?") koji propustiti ne bi trebali ni oni koje eksperimentalni film uobičajeno ne zanima.

Legendarni blizanci Timothy i Stephen Quay, majstori lutka-filma mračne i jezovite atmosfere čiji se utjecaj na noviju povijest animiranog (a dijelom i igranog) filma ne može prenaglasiti, gotovo 20 godina nakon posljednjeg dugometražnog djela Ugađač potresa predstavljaju svoj treći cjelovečernji rad Sanatorij pod klepsidrom, slobodnu stop-animiranu, ali i crno-bijelo-smeđu igranofilmsku adaptaciju omiljenog im poljsko-židovskog pisca Brune Schulza. Smješten u 1937. godinu i sanatorij „Karpaty" (radnja Schulzove priče odvija se u galicijskom, danas ukrajinskom Drohobyczu, piščevu rodnom gradu u čijem je židovskom getu i ubijen tijekom Holokausta), film sedmodijelne strukture prati posjet junaka umirućem ocu u ustanovi u kojoj vrijeme teče u odmaku (intervalu) od stvarnog svijeta, a ni prostorne koordinate nisu joj najstabilnije. Priča se, naime, promatra u svojevrsnom kaleidoskopu, kroz okular stolnog kabineta u kojemu počiva rastjelovljena višedimenzionalna mrežnica. U tome svijetu „sve je stvar perspektive", uključujući i granice života i smrti. U „vestibulima zagrobnog života" obitava i doktor s više pari ruku, a uz ornitološku menažeriju tu ćemo susresti i samog Nečastivog. Umnogome je riječ o priči gotičkih pretpostavki (npr. motiv „ukletog dvorca") koja može podsjetiti na E. A. Poea, ali i na Kafku. Naime, iako je riječ o Amerikancima s britanskim diplomama i adresom te obožavateljima poput Christophera Nolana, Terryja Gilliama i Wesa Andersona, braća Quay duboko su ukorijenjena prije svega u nasljeđe srednjoeuropske umjetnosti. Već antologijskom Ulicom krokodila (također po predlošku Bruna Schulza), s kojom su 1986. posjetili i Zagreb, zaslužili su spominjanje u istoj rečenici s velikanima stop-animacije Władysławom Starewiczem i Janom Švankmajerom, premda su na njih ponajviše utjecali Walerian Borowczyk i Jan Lenica. Nastavno na njihov omiljeni prostor na razmeđu života i smrti, sna i jave, odnosno u literarno bogatom polju poluživota, Sanatorij pod klepsidrom fizički je i psihološki ciklički labirint uspomena, noćnih mora i vizija u kojem se likovi multipliciraju, mijenjaju pojavnost, umiru i oživljavaju. Prevladavajući osjećaji žalovanja, straha i klaustrofobije u skladu su s razumijevanjem Schulzova stvaralaštva kao poetizacije svakodnevnice u smjeru uznemirujuće drugosti, u čemu braća vide njegovu bliskost animiranom mediju. Dijelovi dječjih lutaka, različiti organski i anorganski materijali, prašnjava, zadimljena i zamućena atmosfera te pažljivo oblikovano osvjetljenje postižu mračne snolike učinke i pomaknuti fantastični svijet. Vretenaste i fragilne lutke su, kako kažu autori, izaslanici onostranog, ponosni na svoju jezovitu drugost i činjenicu da naturalistička pravila za njih ne vrijede. Sanatorij pod klepsidrom također je i očita posveta prošlosti filma i preduvjetima same filmske iluzije, s mnoštvom optičkih motiva i potenciranjem „drame viđenja". Redovita suradnja s poljskim skladateljem Leszekom Jankowskim zamijenjena je u Sanatoriju pod klepsidrom onom s Timothyjem Nelsonom koji svojim „uznemirujućim uspavankama" bitno doprinosi atmosferi filma suspregnute naracije. Nakon premijere na Venecijanskom festivalu i mi jedva čekamo ponovno zakoračiti u kuću lutaka braće Quay.

Temeljen na stvarnom događaju, talijansko-njemački film Balentes Giovannija Columbua djelo je regionalne i dijalektalne vokacije - sardinska priča o dvojici dječaka koji 1940. godine iz idealističkih, pacifističkih, ali prije svega empatijskih pobuda oslobađaju konje s vojne farme. Naslov filma stoga je sardinska riječ za smionu, ali nesmotrenu čežnju za avanturom. No ove plemenite konjokradice svoj pobunjenički, romantični i simbolički čin otpora i slobode ostvaruju u ozračju fašističke militarizacije, slijedom čega bivaju izdane i upadaju u zasjedu. U sižeu koji se iznosi nelinearno, fragmentarno i aluzivno (ali uz upotrebu intertitla, koji osim u svojstvu naklona nijemom filmu funkcionira i kao vezivno tkivo) zahvaćeni su i učinci središnjeg događaja na prijatelje i članove obitelji, lokalnu policiju i političare, odnosno cijelu zajednicu. S obzirom na to, u Balentesu se reflektira i njezina šira povijest pa određenje žanra ostaje visjeti između povijesne melankolično-fatalističke (melo)drame, vesterna, narodne balade, avangardnog filma i hommagea. Kako piše Roberto Oggiano, teme želje za bijegom i antimilitarizma dugo su i snažno prisutne u sardinskoj kinematografiji i književnosti (Salvatore Satta, Grazia Deledda, Marcello Fois, Michela Murgia), ali Columbu priču, koja potječe iz njegove obiteljske predaje (rođen je u Nuoru, a za sudbinu dječaka čuo je od bake) istovremeno želi osloboditi „kulturnog kaveza regionalizma" i pridati joj univerzalno značenje. Balentes je stoga, kombiniranjem tradicionalnih i novijih tehnika, i pojavno usklađen s laviranjem između prošlosti i suvremenosti. Kako kaže Stephen Dalton, mahom monokromatski izričaj osvrće se na rani eksperimentalni film nijemog razdoblja (pa čak i na protofilmove Eadwearda Muybridgea), ali i na futurizam, a crtanim i bojanim pozadinama pridruženi su rotoskopski likovi koji se nadaju kao „transparentni fantomi", sjenovite siluete koje izlaze iz pozadina i u njima nestaju. Na taj način tama postaje aktivnim likom filma - platnom iz kojega izranjaju fragmentarna sjećanja. Na gotovo 30 000 pejzaža Sardinija je dana minimalistički, s ekonomičnim, ali i gestualnim potezima kista, ogrebotinama i mrljama te loop-ovima i glitch-evima (u funkciji dočaravanja propadanja celuloidne trake). Tome se mogu, s obzirom na motiv jahača poravnatih s linijom obzora, pridodati i snažne asocijacije na avangardne radove poput Maljevičeve Crvene konjice i američko vesternsko „veliko nebo", kao i korištenje arhivskog žurnalskog materijala i filma atrakcije (npr. braća Lumière) u svojstvu predložaka pojedinih prizora. Orkestralna i zborska glazba Balentesa, koji je igrao i na festivalima u Rotterdamu i Annecyju, također evocira razdoblje ranog filma, dok bogati šumovi narativno dopunjuju reducirani vizualni izraz.

Latvijskog autora Gintsa Zilbalodisa, redatelja Oscarom nagrađene Poplave, hrvatska je publika imala prilike upoznati još 2015. godine kada je na Animafestu u Natjecanju studentskog filma predstavio Prioritete kojima je naznačio smjer razvoja jedne uistinu posebne računalne 3D estetike. Zilbalodisove dugometražne Daljine (2019) također su igrale u Zagrebu kada se, uz njihov „izgled videoigara", mnogo govorilo o činjenici da ih je u cijelosti napravio sam, što se i u eri prevlasti računala u proizvodnji cjelovečernje animacije nastavilo smatrati pomalo sumanutim pothvatom. Iako Poplava više nije u potpunosti samostalno djelo, redatelj je i dalje ujedno direktor fotografije, montažer, skladatelj, animator i dizajner likova i pozadina te koscenarist i koproducent. Poplavu odlikuje nadahnuto svjetotvorstvo otvorene simbolike i inovativne forme koja uspješno oblikuje lutajuće oko za višesmjerno kretanje prema sve daljim horizontima. To je svijet obilježen osunčanim zelenilom i olujnim sivilom prirode, koliko i monolitnom arhitektonskom tapiserijom izvezenom od različitih povijesnih i geografskih stilova. Također, Poplava je jedna od onih priča koje ljudsku civilizaciju pretvaraju u odjek, uspomenu i spomenik te nas vode na arheološko proputovanje njezinim ruinama. Taj ne tako rijedak trop SF-a ovdje je u funkciji sasvim razvidne opominjuće priče u avanturističkom ruhu - klimatološke parabole koja promovira suradnju među „životinjskim vrstama", ali je ujedno i tvorbeno mjesto posebnog sentimenta koji nas prožima kada čovjeka odjednom ugledamo kao prolaznu točku vremena i kozmosa. Uvjerljiva životinjska karakterologija i neupitna ljupkost pogonjene računalnim realizmom dizajna i fluidnih kretnji omogućuju i povremene slapstick predahe, a Poplavu u stilskom pogledu određuje ponajprije slobodno lutajuća prateća kamera, nesvakidašnje živa i pokretna pri izmjeni planova i rakursa te panoramiranju dijegetskim prostorom. I dok će neke njezina trodimenzionalna nesputanost doista podsjetiti na umjetnički ambiciozne videoigre, drugi će možda pomisliti na ranije filmske plovidbe metropolisima i svemirskim postajama. Aspekti estetike videoigara uključuju i izrazite svjetlosne i grafičke efekte poput inzistiranja na protusvjetlu i pratećem lens flareu te anti-aliasingu, ili uočljive pojave poligona i efekta zamućivanja (blura) pri dinamičnim prizorima. Neprizorna glazba koja junake „tjera naprijed" te se konvencionalno pojačava/snižava ovisno o stupnju napetosti povezana je s raskošnim ambijentalnim šumovima i životinjskim glasanjima u bogatu zvučnu sliku koja nadomješta odsustvo govora. Taj tobožnji manjak potencira i akutnu temu komunikacije šarene menažerije razapete između nagona za preživljavanjem, sebičnosti, udruživanja i naklonosti. Gledateljevo razumijevanje životinjskih postupaka i poruka slijedom vješte režije odvija se intuitivno, što od Poplave čini i sasvim prihvatljiv obiteljski film.

Svjetski festival animiranog filma - Animafest Zagreb održat će se u Zagrebu od 2. do 7. lipnja 2025.