Sudionici Četvrtog križarskog rata 1203. godine započeli su s opsadom Carigrada. Nakon neuspješnog Trećeg križarskog rata i raspada kršćanske vladavine na području Svete zemlje nitko u Europi nije bio 'raspoložen' za novi, vrlo skupi pohod na Bliski istok. No to se promijenilo kada je rimskim papom postao Inocent III. koji je uspio pokrenuti organizaciju četvrte, prema mnogima najkontroverznije vojne. Križari su s tadašnjom pomorskom silom Venecijom dogovorili prijevoz no kako nisu imali dovoljno novca Mlečanima su učinili 'uslugu' osvojivši Zadar što je osudila cijela kršćanska Europa, a i Papa je zbog toga ekskomunicirao cijelu križarsku, a u načelu svoju, vojsku. Križari su tijekom prezimljavanja u Zadru dogovorili iduću 'usputnu' stanicu. Predvodnik pohoda, Boniface of Montferrata, tijekom prezimljavanja u Zadru se s Aleksijem Angelom, sinom svrgnutog bizantskog cara Isaaca II. Angela, dogovorio osvojiti Carigrad za što mu je Angel obećao povratak Bizanta pod okrilje katoličanstva, 200 tisuća srebrnih maraka i 10 tisuća vojnika za nastavak rata. Mlečani su se s time složili jer su i sami imali problema s Bizantom, a u igri su naravno bili i trgovački interesi. Nakon što je omogućen napad s kopna i mora 1203. godine započela je opsada. Križari su bili zaustavljeni u napadu na sjeverozapadni dio grada bili uspješno zaustavljeni no venecijanska flota je s morske strane uspjela osvojiti sekciju zida s oko 25 kula. Ubrzo je uslijedio protunapad tijekom kojeg su Mlečani povlačeći se izazvali požar koji je uništio oko 120 hektara grada i bez kuća ostavio preko 20 tisuća stanovnika. Iako križarska vojska nije uspjela osvojiti grad, njegovi stanovnici su bili dovoljno demoralizirani te je Aleksije III. svrgnut, a na prijestolje je, sa svojim ocem Isaacom, kao Aleksije IV. postavljen Aleksije Angel. On je međutim uvidio da križarima ne može platiti obećanih 200 tisuća srebrnjaka jer je njegov prethodnik iz riznice uspio pobjeći s oko 500 kilograma zlata i podosta drugih vrijednosti. Stoga je dao rastaliti svete ikone, no i tada je imao samo polovicu obećane sume pa je s križarima produžio ugovor. Građani su loše reagirali na pljačku svetinja, a u gradu je još uvijek bilo i povremenih borbi između križara i Latina pa je Aleksije IV. svrgnut, a kraljem je proglašen Aleksije V., dvorjanin koji je poveo urotu protiv uzurpatora. Nakon što je ubrzo umro ili ubijen i Isaac, križari su od Aleksija V. zatražili dogovorenu isplatu. Nakon što je on to odbio, križari su ponovo napali grad 8. travnja 1204. U podizanju poljuljanog morala križarima su pomagali svećenici, riječima kako su 'Grci gori od Židova', te uz prizivanje Božjeg i Papinog autoriteta. Nakon 4 dana križari su konačno prodrli u grad. Uslijedio je trodnevni pljačkaški, sileđijski i uništavački pohod kakav slavni Konstantinopol nikad prije nije doživio, a jedan je kroničar zapisao kako bi 'razmjere počinjenih zločina čak i drevni Vandali i Goti smatrali nevjerojatnim'. Križari su od osvojenog dijela Bizanta stvorili svoje 'Latinsko carstvo', a uz njega je osnovano još nekoliko, što križarskih, što carstava bizantskih 'prognanika'. Četvrti križarski rat tako je završio osvajanjem dva drevna kršćanska grada, uništenjem jednog kršćanskog carstva i nezapamćenim zločinom, bez da je i dospio do Svete zemlje. Tim ratom na kraju je najviše 'profitirao' Islam jer su oslabljivanjem već slabog Bizanta križari omogućili tursko osvajanje i kasnije širenje na zapad.

U Španjolskoj je 1936. godine izveden pokušaj državnog udara protiv Druge Republike, kojime je započeo Španjolski građanski rat. Nakon tri promjene vlasti od 1931., iz socijaldemokratske koalicije u desnu pa iz nje u Narodni front, koaliciju republikanaca, socijal-demokrata i staljinista iz Komunističke partije, no napredak se za radnike i seljake nije osjetio. Organizirani u bazne sindikate, najpoznatiji i najveći s preko dva milijuna članova bio je CNT (Confederación Nacional del Trabajo), pokrenuli su masovne štrajkove. Dok je republikanska vlada radila sve da situaciju stavi pod kontrolu, Komunistička partija je optuživala štrajkove da dovode radnike u sukob sa vladom. Vlada je na kraju napunila zatvore i zatvorila urede CNT-a. Kako je vladajuća klasa postajala sve očajnija, odlučila je odbaciti parlamentarnu demokraciju i rasturiti radničke organizacije. Prvi korak u državnom udaru napravljen je kada se fašist Francisco Franco dočepao Maroka i objavio 'Radikalni manifest'. Vojska na čelu s generalom Sanjurjom, 1936. godine pokušala je izvesti državni udar protiv republikanske vlade. Pokušaj je samo djelomično uspio, jer su vladi ostali odani veći dijelovi zrakoplovstva, mornarice, civilne policije, a u mnogim dijelovima zemlje su se pučistima uspješno suprotstavile različite ljevičarske i radničke milicije. Pučisti su u prvom trenutku ostvarili kontrolu samo nad ograničenim dijelom zemlje i kada se ispostavilo da će umjesto brzog preuzimanja vlasti morati voditi građanski rat, bili u nominalno nepovoljnom položaju. Vijest o državnom udaru držana je u tajnosti do jutra 18. srpnja. Vlada je uvjeravala zemlju da je sve pod krontolom, a zapravo se pokušavala nagoditi s fašistima. Franco je, kao vatreni zagovornik fašizma, od samog početka primio direktnu vojnu pomoć od fašističke Italije i nacističke Njemačke. Nasuprot tome, zapadne sile su se odlučile ne miješati u sukob te je Republikanskim snagama opsežniju vojnu pomoć pružio jedino SSSR. SAD se također nisu direktno miješale, ali su prešutno podržavale Franca, jer je Demokratska stranka predsjednika Roosevelta imala veliki broj glasača pod utjecajem Katoličke crkve. U samoj Španjolskoj je nacionalistima na ruku išlo to što su srž njenih oružanih postrojbi činile jedinice pod zapovjedništvom profesionalnih časnika te iskusne kolonijalne trupe. Brojčano jače republikanske snage su se pak sastojale samo dijelom od profesionalne vojske, dok su većinu činile slabije naoružane radničke milicije. Dodatni problem je bio i veliki ideološki raskol na republikanskoj strani koji je 1938. eskalirao kada su komunisti pod Staljinovim vodstvom napali, u do tada zajedničkoj borbi protiv fašista, uspješnije anarhosindikalističke radničke milicije i CNT. To je vjerojatno najveći udarac političkom i vojnom položaju Republike na čije su ujedinjenje tijekom cijelog rata pozivali CNT, FAI, POUM i UGT, no vlada Narodnog fronta s komunistima i socijaldemokratima ih je ignorirala i zakidala im opremu i oružje te time od početka bitno oslabila antifašističku koaliciju. Zbog svega toga su Francovi pobunjenici polako, ali sigurno širili teritorij pod svojom kontrolom. 1938. republikanskoj vladi je posljednja nada bilo sve izglednije izbijanje drugog svjetskog rata, koji bi Britaniju i Francusku natjerao da Republici pomognu kao savezniku protiv Njemačke i Italije. No, te su nade nestale minhenskim sporazumom, pa je krajem 1938. došlo do kolapsa morala u republikanskim redovima. Početkom 1939. fašističke snage su osvojile Barcelonu, glavno republikansko uporište u Kataloniji, što je Britance i Francuze natjeralo da priznaju Francovu vladu. U proljeće 1939. predao se Madrid, a dan kasnije i posljednji republikanski garnizon na španjolskom tlu čime je završen španjolski građanski rat. Različite procjene govore da je tijekom trogodišnjeg sukoba poginulo između 500.000 i milijun ljudi, što taj rat čini jednim od najkrvavijih u modernoj europskoj povijesti. Fašist Francisco Franco koji je sjeo na vlast nakon sloma Republike, uvelike je pridonio ekonomskoj i kulturnoj izolaciji koja je nakon građanskog rata u Španjolskoj potrajala do njegove smrti 1975.

U Potsdamu pokraj Berlina 1945. godine započela je poslijednja saveznička konferencija na kojoj su se susrela trojica vođa protuhitlerovske koalicije: sovjetski vođa Josif Staljin, predsjednik SAD-a Harry Truman i britanski premijer Winston Churchill kojega je nakon gubljenja izbora zamijenio Clement Attlee. Na Potsdamskoj konferenciji, uz sudbinu poslijeratne Europe, dogovarena je podjela Njemačke na četiri okupacijske zone (američku, britansku, francusku i sovjetsku), priključenju njemačkih teritorija istočno od Odre i Nise Poljskoj (Istočna Pruska je podijeljena između Poljske i SSSR-a ), visini njemačkih ratnih reparacija, te stvaranju Vijeća ministara vanjskih poslova SAD-a, SSSR-a, Velike Britanije, Francuske i Kine, koje ima zadatak pripremiti mirovne ugovore s Njemačkom i njezinim poraženim saveznicima. Provedena je 'denacifikacija', a Njemačka je uz to potpuno razoružana, sva industrija koja se mogla koristiti u vojne svrhe stavljena je pod savezničku kontrolu ili je razmontirana odnosno uništena. Potsdamskom konferencijom dogovoreno je i da će međunarodni vojni sudovi procesuirati samo najveće ratne zločince protivničke strane u ratu, a ostale ratne zločince na protivničkoj strani će procesuirati nacionalni sudovi zemalja u kojima su zločini počinjeni ili protiv čijih su građana počinjeni. Sudbinu Njemačke pratio je i glavni grad Berlin, koji je također razdijeljen na četiri zone. Budući da se grad nalazio nekoliko stotina kilometara daleko od zona ingerencije Zapadnih saveznika, tako su se i tri savezničke okupacijske zone nalazile duboko u unutrašnjosti teritorija koji su nadzirali Sovjeti čime je Berlin postao prikrivena žarišna točka u koju se ubrzo i pretvorio. Nedugo nakon zadnje savezničke konferencije počela su previranja između saveznika koji su ubrzo zauzeli različite strane i ušli u dugotrajno hladnoratovsko razdoblje.

Američki odvjetnik i pisac Erle Stanley Gardner, poznat i pod pseudonimima A.A. Fair, Kyle Corning, Charles M. Green, Carleton Kendrake, Charles J. Kenny, Les Tillray i Robert Parr, a najzapmćeniji kao kreator lika Perryja Masona o kojem je napisao više od 80 romana, rođen je u kalifornijskoj Temeculi 1889. godine.

Američki glumac James Cagney, poznat po raznovrsnim i zaista brojnim ulogama no najzapmćeniji kao 'tough guy', dobitnik brojnih filmskih nagrada, od Američkog filmskog instituta proglašen najvećom muškom filmskom zvijezda svih vremena kojeg je veliki Orson Welles proglasio "možda najvećim glumcem koji se ikad pojavio ispred kamere", rođen je 1899. godine u New Yorku.

Kanadski glumac Donald Sutherland, čija se filmska karijera protegla preko pola stoljeća, zapamćen po ulogama u filmovima The Dirty Dozen, M*A*S*H, Kelly's Heroes, Invasion of the Body Snatchers, The Great Train Robbery, Ordeal by Innocence, Lost Angels, JFK, Instinct, The Italian Job, Pride and Prejudice i brojnim drugima, rođen je u Saint Johnu u New Brunswicku 1935. godine.

Njemačka kancelarka Angela Merkel, punog imena Angela Dorothea i djevojačkog prezimena Kasner, diplomirana fizičarka koja je političku karijeru započela u opoziciji tadašnje države (DDR), a na prijevremenim izborima 2005. kao kanditat Unije CDU-CSU osvojila je tijesnu većinu kao njihov glavni kandidat i nakon višetjednih pregovora postala prvom ženom predsjednicom vlade SR Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, rođena je 1954. godine u Hamburgu.