Prema izračunima grčkog matematičara, astronoma i oca geografije Eratostena, 1184. godine p.n.e. osvojena je, opljačkana i spaljena Troja. Jedini povijesni izvor u kojem se opisuje desetogodišnji Trojanski rat je Homerov ep Ilijada koja opisuje 48 dana u posljednjoj godini rata. Stari Grci nisu sumnjali da Homer opisuje stvarni rat i događaje. Smatrali su da se rat dogodio u 13. ili 12. stoljeću p.n.e. Prema Ilijadi, Trojanci su nakon poznatog prijevarnog upada Grka u grad pružili žestok otpor, ali su na kraju stradali u tisućama, dok su njihovi krvnici bili kažnjeni od strane bogova. Njemački arheolog Heinrich Schliemann je 1870. započeo iskopavanja na mjestu za koje se vjeruje da je Troja opisana od Homera. Kasnija su iskapanja otkrila više gradova sagrađenih u različitim razdobljima. Jedan od ranijih gradova često se navodi kao homerska Troja, ali ta je tvrdnja i dalje sporna. Međutim, istraživanja nisu donijela niti jedan konkretan dokaz da su se događaji koje opisuje Homer zaista i dogodili. Postoji i mišljenje da Homer u svojim pričama opisuje svojevrsnu kompilaciju ratovanja kod Grka u razdobljima Mikenske kulture i Brončanog doba, a da se ne opisuju stvarni događaji.

Američki Kontinentalni kongres, skup delegata trinaest sjevernoameričkih britanskih kolonija koji se prvi put sastao neposredno prije američke revolucije, 1776. godine imenovao je Thomasa Jeffersona, Johna Adamsa, Benjamina Franklina, Rogera Shermana i Roberta R. Livingstona u 'Komitet petorice' s ciljem da sastave Deklaraciju nezavisnosti. Prvi Kontinentalni kongres, koji se nakratko sastao u Philadelphiji 1774., sastojao se od 56 delegata iz dvanaest od Trinaest kolonija. Sastao se kao reakcija na tzv. Nepodnošljive zakone donesene od strane britanskog Parlamenta. Delegati su u znak protesta usvojili odluku o ekonomskom bojkotu te poslali peticiju kralju s ciljem da izlože svoja neslaganja. Kad je 1775. sazvan Drugi Kontinentalni kongres, već su počeli oružani sukobi kasnije poznati kao američki rat za nezavisnost (1775.-1783). Umjereni delegati Kongresa su se nadali da će se kolonije na kraju pomiriti s Britanijom, ali je sve popularnija bila opcija potpune nezavisnosti. Kongres je tako u lipnju 1775. donio odluku o stvaranju Kontinentalna vojske i koordinirao rat, a nepunih mjesec dana nakon formiranja 'Komiteta petorice', u srpnju 1776. donio i zamenitu Deklaraciju nezavisnosti. Također je usvojio plan o stvaranju nove vlade kroz Članke o konfederaciji, koji su usvojeni 1781.

Frank Morris, John i Clarence Anglin 1962. godine postali su jedini zatvorenici u povijesti koji su uspješno pobjegli iz ozloglašenog zatvora Alcatraza smještenog na istoimenom otočiću u zaljevu San Francisca. U povijesti najbolje čuvanog zatvora na kontinentu zabilježeno je 14 zasebnih pokušaja bijega u kojima se okušalo 36 zatvorenika. Uhvaćena su 23, šestorica su ubijena za vrijeme bijega, a dvojica su se utopila. Dvojica uhvaćenih su kasnije pogubljena u Državnom zatvoru Kalifornija. Prema službenim podacima nitko nikada nije uspio pobjeći iz Alcatraza, iako su petorica još uvijek na listi 'izgubljenih', pod pretpostavkom utapanja. 27. travnja 1936. zabilježen je prvi pokušaj bijega, a najpoznatiji (prema kojem je snimljen i film 'Bijeg iz Alcatraza' s Clintom Eastwoodom) izveli su Frank Lee Morris i braća John i Clarence Anglin. Pretpostavlja se da je cijelu operaciju organizirao četvrti čovjek, Allen West, koji se nalazio u svojoj ćeliji i sljedećeg jutra nakon što je bijeg otkriven. Istragom je utvrđeno kako su bjegunci napustili svoje ćelije izašavši kroz ventilacijske otvore koje su proširili i kamuflirali umjetno izrađenim zidom. Pristup krovu zatvora ostvarili su pomoću mehanizma koji se nalazio iza ćelija. S krova su se spustili olukom i stigli do obale otoka. Utvrđeno je da su za bijeg koristili ručno izrađene alate, kojima su prokopavali rupe i vjerno izrađene lutkine glave s pravom kosom koje su postavili u krevete kako njihovo izbivanje ne bi bilo otkriveno za vrijeme noćnog prebrojavanja. Nakon bijega zatvorenicima nije bilo traga, iako se u potragu uključilo nekoliko stotina vojnika i policajaca. Tek je nekoliko tjedana nakon događaja, na obali nedaleko San Francisca, pronađeno mrtvo tijelo za koje se pretpostavljalo da pripada nekom od zatvorenika, ali identifikacija tijela nije bila moguća zbog visokog stupnja raspadanja, te su trojica bjegunaca evidentirana kao nestali.

Budistički redovnik Thich Quang Duc 1963. godine spalio se na prometnom raskrižju u Sajgonu u znak protesta protiv opresije koju je južnovijetnamski režim Ngô Đình Diệma, koji je bio katolik i bliski suradnik SAD-a, vršio nad budistima. Snimke i fotografije samozapaljenja prenošene su diljem svijeta, a nakon tog čina svjetske vlade su izvršile pritisak na Diệmov režim te je njegova vlada popustila u svojim represivnim stavovima. Fotograf Malcolm Browne je za svoju poznatu fotografiju poslijednjih trenutaka života Thich Quang Duca dobio Pulitzerovu nagradu, a istu je za pisani izvještaj dobio i David Halberstam. Fotografija je tijekom godina postala simbol žrtve i prosvjeda protiv svih oblika represije te je nebrojeno mnogo puta za to i korištena. Thich Quang Duc je nakon smrti kremiran no njegovo srce je ostalo netaknuto te je sačuvano kao simbol nenadjačane sućuti, a Duc se od tada smatra bodhisattvom, odnosno uzvišenim bićem.

Hrvatski političar i pisac Antun Radić, utemeljitelj hrvatske etnografije, urednik Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena, koji je u svojim stavovima isticao povezanost nacionalnog i socijalnog oslobođenja, te s bratom Stjepanom Radićem osnivač Hrvatske pučke seljačke stranke, rođen je u Trebarjevu Desnom kod Siska 1868. godine.

Hrvatski političar Stjepan Radić, osnivač i predsjednik Hrvatske pučke seljačke stranke, začetnik filozofije pragmatizma u hrvatskoj politici, žestoki borac protiv mađarizacije, a nakon 1. svjetskog rata i centralizacije južnoslavenskih zemalja na koju je Hrvate upozorio poznatom izjavom 'Srljate kao guske u maglu', te jedna od najvažnijih ličnosti hrvatske političke povijesti, rođen je 1871. godine u Trebarjevu Desnom.

Američki glumac i komičar Gene Wilder, dobitnik Emmya i nominiran za Oscara, poznat po nekad smeđoj razbarušenoj kovrčavoj kosi i specifičnom smješku, a zapamćen po ulogama u filmovima Bonnie and Clyde, Willy Wonka & the Chocolate Factory, Blazing Saddles, The Little Prince, The Woman in Red, te brojnim drugima, rođen je u Milwaukeeju u Wisconsinu 1933. godine.

Francuski vozač Formule 1 talijanskog porijekla Jean Alesi, višegodišnji član Ferrarija, a prije toga i timova Tyrrell, Benetton, Sauber, Prost i Jordan, pobjednik VN Kanade 1995., rođen je 1964. godine u Montfavetu.

Kanadski glumac Joshua Carter Jackson, najpoznatiji po ulogama Charliea Conwaya u filmskom serijalu The Mighty Ducks, Paceya Wittera u TV seriji Dawson's Creek, Petera Bishopa u TV seriji Fringe, te nastupima u filmovima Scream 2, Cruel Intentions, The Skulls, The Laramie Project, Shutter i drugima, rođen je u Vancouveru 1978. godine.