Prema novoj studiji, djevojčice, ali ne i dječaci, čak prije prvog rođendana nauče povezivati pogled na ova bića s preplašenim izrazima lica.

No, ni djevojčice niti dječaci ne povezuju radosna lica s paucima i zmijama, tvrdi David Rakinson s Carnegie Mellon sveučilišta u Pittsburghu u studiji koja treba biti objavljena pod nazivom „Evolution & Human Behavior". Isto tako, djeca ne povezuju slike cvijeća i gljiva s preplašenim, ali niti sa sretnim izrazom lica.

U njegovim testovima, 11-mjesečne bebe su prvo morale pogledati nekoliko slika-sretno ili prestrašeno nacrtano lice trebalo je povezati sa slikom pauka, zmije, cvijeta i gljive.

Tijekom prikazivanja, Rakinson je mjerio vrijeme gledanja u slike. Beba koja je naučila povezivati parove slika-na primjer pauka s preplašenim licem-dulje bi gledala u kombinaciju koja narušava naučeno, odnosno ono što beba očekuje-na primjer, kad joj se pokaže sretno lice, očekuje cvijet, a ne pauka.

Samo su djevojčice reagirale na ovaj način; dječaci ne. Ova studija možda dokazuje da su ljudi razvili mehanizam u mozgu  koji ih „priprema" da nauče povezivati preplašene grimase i ekspresije s prijetnjama koje su bile tipične za prapovijesni život, tvrdi Rakinson. S njegovog stajališta, smrtonosni ugrizi zmija ili paukova predstavljali su realnu opasnost za žene prapovijesnog doba čija bi djeca bez njih umrla ili teško preživjela.

Rezultati anketa provedenih među odraslima i djecom govore da se oko 5,5 posto njih boji zmija, a 3,5 posto paukova. Ove se dvije fobije oko četiri puta više javljaju kod žena nego muškaraca.

„Temelj veće sklonosti žena da razviju strah od paukova i zmija vjerojatno leži u razvijenom mehanizmu za strah koji funkcionira tijekom djetinjstva i posebice je osjetljiv upravo kod žena", tvrdi Rakinson.

I muškarci imaju strah od zmija i paukova, ali Rakinsonova teorija je da su muškarci u prapovijesti ionako bili prisiljeni riskirati dok su išli u lov, branili obitelj i međusobno se borili zbog čega su se lakše nosili sa bilo kojom vrstom straha.

Rakinsonova studija uključivala je 10 muških i 10 ženskih beba. Prije testiranja, Rakinson je potvrdio da niti jedna beba nije pokazivala nikakvu sklonost da duže gleda bilo koju sliku. U početnom stadiju, primjetio je da ženske bebe prije povezuju zmije i paukove s prestrašenim licem. U drugom dijelu ni dječaci niti djevojčice nisu naučili povezivati ni radosno niti prestrašeno lice s gljivom i cvijetom.

Ovakva testiranja se trenutno provode među  većom grupom 11-mjesečnih beba; ovaj put ispitat će se dječja sposobnost da povežu slike ove dvije životinje s prestraženim i radosnim izrazom pravih ljudskih lica, a ne onih nacrtanih.