Tradicionalno se smatralo da praktično ništa ne može preživjeti u dimu koji se uzdiže s područja koje pustoši požar. Ispostavilo se, međutim, da čestice koje se nalaze u takvom dimu mogu služiti kao prijenosno sredstvo mikrobima s tog područja, i to pougljenene čestice, čak i vodena para i dijelovi biljaka, kako se navodi u Sceinceu.

To se posebno odnosi na mikrobe iz tla otporne na visoke temperature.

"Mikrobi do stupova dima mogu dospijeti i izvan zone požere. Na primjer, plamen tijekom požara u Nacionalnom parku Yosemite u Kaliforniji prouzročio je vjetrove uzgona brzine 13,5 metara u sekundi, dokse  suhe spore gljivica iz tla inače uzdižu zračnim kretanjima od samo oko 1 metar u sekundi. Jednom kad dospiju u stanje aerosola, mikrobi i spore manje od 5 mikrometara mogu putovati stotinama kilometara", navodi se u zaključcima istraživanja.

Posljedice ovakvih stanja, konstatira se, posebno su velike po ljude koji se nalaze bliže požaru, kao što su vatrogasci koji na požarištima znaju provesti i do 14 dana u komadu okruženi dimom, odnosno povišenom koncentracijom mikroba.

Posljedice ove pojave odranije je jednim dijelom primijetio je već i američki CDCP koji vatrogastvo smatra profesijom posebno rizičnom na kokcidioidomikoza, poznatu još i kao Groznicu svetog Jakova i nizinsku vrućicu, plućnu ili hematogenu bolest koju uzrokuje gljivica Coccidioides immitis.