Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) najčešće se povezuje s djecom, no sve veći broj istraživanja i kliničkih iskustava ukazuje na to da ADHD često ostaje neprepoznat sve do odrasle dobi. Procjenjuje se da između 2% i 5% odraslih osoba ima ADHD, a dijagnoza se često postavlja tek nakon godina frustracija, problema u međuljudskim odnosima, akademskim ili profesionalnim neuspjesima i kroničnog osjećaja "zaostajanja" za drugima.

Simptomi ADHD-a u odrasloj dobi

Simptomi ADHD-a kod odraslih mogu biti drugačiji nego u djetinjstvu. Dok se hiperaktivnost kod djece najčešće očituje fizičkom nemirom, kod odraslih se često manifestira kao unutarnji nemir, nestrpljenje ili stalna potreba za aktivnošću. Najčešći simptomi uključuju poteškoće u održavanju pažnje, zaboravljivost, impulzivnost, problemi s organizacijom i upravljanjem vremenom te česte promjene raspoloženja.

Osobe s neprepoznatim ADHD-om mogu imati osjećaj da im svakodnevne obaveze predstavljaju nesavladiv izazov, iako su intelektualno sposobne. Često su etiketirane kao lijene, neodgovorne ili neorganizirane, što dodatno pogoršava njihovo samopouzdanje.

Proces dijagnosticiranja

Dijagnosticiranje ADHD-a u odraslih zahtijeva sveobuhvatan klinički pristup. Psihijatar ili klinički psiholog provodi detaljan razgovor s pacijentom, uzimajući u obzir povijest simptoma još iz djetinjstva, budući da se ADHD smatra razvojnim poremećajem koji mora postojati barem djelomično od ranije dobi. Uz to se često koriste standardizirani upitnici i skale za procjenu simptoma.

Važno je razlikovati ADHD od drugih stanja sličnih simptoma, poput anksioznosti, depresije, bipolarnog poremećaja ili poremećaja osobnosti. Često se ADHD javlja zajedno s tim poremećajima, što dodatno komplicira dijagnozu.

Liječenje i strategija suočavanja

Liječenje ADHD-a u odraslih uključuje kombinaciju farmakoterapije i psihoterapije. Najčešće se koriste stimulansi poput metilfenidata, no dostupni su i nestimulirajući lijekovi. Psihoterapija, posebno kognitivno-bihevioralna terapija (KBT), pomaže pacijentima u razvijanju strategija organizacije, upravljanja vremenom i samoregulacije emocija.

Također, mnogi odrasli s ADHD-om imaju koristi od strukturiranih rutina, planera, podsjetnika i digitalnih aplikacija koje olakšavaju svakodnevno funkcioniranje.

Sve u svemu, dijagnosticiranje ADHD-a u odraslih može biti ključno za poboljšanje kvalitete života. Pravilna dijagnoza i liječenje omogućuju bolje funkcioniranje u privatnom i profesionalnom životu, povećavaju samopouzdanje i smanjuju osjećaj frustracije. S obzirom na čestu pogrešnu percepciju ADHD-a kao "dječje bolesti", važno je podizati svijest o njegovim manifestacijama i utjecaju na odraslu populaciju.