Čak 790 milijuna odraslih stanovnika diljem svijeta nisu u stanju pisati i čitati. Polovica od njih žive u najmnogoljudnijim zemljama svijeta: Indiji, Kini, Pakistanu i Bangladešu. Dvije trećine su žene. Najčešći razlog za nepismenost je manjak programa za obrazovanje i, kako proizlazi iz godišnjeg izvješća UNESCO-a o obrazovanju, što je još važnije, manjak političke volje u zemljama u kojima je broj nepismenih najveći.

Više za obrazovanje, manje za naoružanje

"Diljem svijeta vlade jednostavno ne izdvajaju dovoljno sredstava za programe opismanjavanja", kaže Roland Bernecker, glavni tajnik misije UNESCO-a u Njemačkoj. Pritom je pravo na obrazovanje jedno od temeljnih ljudskih prava. Ujedinjeni narodi su 2003. proglasile desetljeće opismenjavanja tijekom kojeg se broj nepismenih trebao prepoloviti. No već je i sad, godinu dana prije završetka ovog akcijskog razdoblja, očito da ciljevi ove kampanje neće biti ispunjeni.  "Prije 20 godina diljem svijeta živjelo je preko milijardu nepismenih osoba", kaže Dieter Offenhäuser, glasnogovornik Organizacije ujedinjenih naroda za kulturu (UNESCO).

Otada su načinjeni značajni pomaci, prije svega u Kini ali i u Indiji i Pakistanu. No zbog toga jer je upravo u ovim zemljama i broj stanovnika u neprestanom rastu, pomaci u opismenjavanju se ne osjećaju u statistikama. I u zemljama s dugotrajnim sukobima, poput Somalije, Jemena ili Afganistana, je velik broj onih koji ne znaju čitati ni pisati. Tamo gdje se mnogo izdvaja za naoružanje, obrazovanje ostaje po strani.

Funkcionalna nepismenost

U 21 najsiromašnijoj zemlji na svijetu izdaci za naoružanje daleko premašuju izdatke za obrazovanje. Samo 10 posto budžeta za vojsku manje u ovim bi zemljama omogućilo solidnu naobrazbu za 10 milijuna djece. No problem štednje u obrazovnom sektoru nije samo problem nerazvijenih zemalja. Situacija se, kako kaže Bernecker,  s financijskom krizom proteklih godina dodatno pogoršala.

Prema popisu stanovnika iz 2001. u Hrvatskoj je živjelo 69.777 nepismenih osoba što predstavlja stopu od 1,8 posto. U Njemačkoj oko 2,3 miljuna osoba ili 2,3 posto su u stanju pročitati pojedine riječi ali ne i čitave rečenice, što ih po ovdašnjim kriterijima čini nepismenima. Daljnjih pet milijuna pri čitanju dužih tekstova "imaju probleme". U Hrvatskoj se pitanje pismenosti prilikom popisa postavljalo samo onim osobama koje se nisu školovale ili su pohađale manje od četiri razreda. Velik je problem raširenost tzv. funkcionalne nepismenosti, dakle osoba koje su doduše u školi naučile čitati i pisati ali su tijekom života izgubile tu sposobnost. 

U Njemačkoj je taj problem često povezan s migrantskom populacijom. "Iz istraživanja nam je poznato da ona djeca koja su učenje povezivala s nekom vrstom prisile, što je čest slučaj s djecom kojoj njemački nije maternji jezik, nakon škole vrlo brzo izgube sposobnost čitanja i pisanja", kaže Claudia Lohernschedt s Berlinskog instituta za ljudska prava. Mnogi zbog pomanjkanja perspektive u životu gube sposobnost pisanja i čitanja. Pritom je, posebice u industrijski razvijenim zemljama, posljednjih godina jaki trend za obrazovanjem u svim životnim razdobljima jer je sve više samo tako moguće aktivno sudjelovati u životu društva.