Iako ne nude ništa epohalno novo, četiri Štulićeve pjesme upotpunjuju taj izniman opus i raspaljuju maštu ljubitelja njegovih stihova, uopće njegova djela i djelovanja.

Pjesme su obilježene izravnošću, angažiranošću, urotničkim potencijalom i neizbježnim urbanim slangom, tvrdi književnik Krešimir Bagić. Za njega su pjesme i temelj senzibilnosti koja je postala metaforičkim susretištem književnosti i rock&rolla, te brisanja opreka visoko-nisko, elitno-trivijalno i sl.

 Iako se mnogi glazbenici i sami rado predstavljaju kao pjesnici, jedino su Štulićevi (i Arsenovi) tekstovi ostali autentični i na papiru.

Četiri dosad nepoznate Johnnyeve pjesme nedvojbeno su poslastica za njegove brojne poklonike. Svaka podsjeća na njegove pojedine motivske, tematske, idejne, ritmičke i stilske opsesije. Međusobno se prilično razlikuju, te je umjesno pretpostaviti da su nastale ili u različitim razdobljima ili da su plod naglašeno različitih raspoloženja.

Socijalno angažirane pjesme Nazdravlje i Tuđe nećemo svoje nemamo obnavljaju onaj britki, sarkastični i buntovni novovalni diskurz. Motivima starca s karticom i konkubine, one opjevavaju nove bolesti društva u kojemu živimo ovoreno im se rugajući.

Primjerice, parafrazirajući zaboravljenu parolu (Tuđe nećemo svoje nemamo), Štulić iznova progovara iz perspektive malog čovjeka koji sve vidi i razumije, čovjeka koji se ne predaje nego prkosi. Svi poznavatelji njegova opusa lako će uočiti tipičnost takvoga govora. Pritom poseže za jezikom ulice i psovkom kao sredstvima pojačanja izraza i 'dodatnoga uvjeravanja'.

Pjesma Abeceda podsjeća na Štulićev interes za antiku (poznato je da je, među inim, preveo Homerovu Ilijadu). U njoj zatječemo niz asocijacija na antički svijet. Konkretno, riječ je o versificiranoj mitološkoj priči o Feničaninu Kadmu i njegovu unuku Panteju.

Kadmo je Grcima donio abecedu, a pod starost sa suprugom Harmonijom napušta Tebu i završava u Iliriji. Njegov unuk Pantej, kralj Tebe suprotstavlja se Dionizovu kultu vina, pijanstva i bakanalija, kultu koji je podržavao i njegov djed. Obnavljajući mitološku priču, Štulić oblikuje tekst koji sugerira da su pojedine situacije arhetipske te da ih je u različitm kontekstima moguće aktualizirati.

Napokon, pjesma Mala blonda u potpunosti proistječe iz Johnnyeve fascinacije usmenim ritmovima i usmenom formulaičnošću. Čitav tekst je na narodnu. Taj lirizirani ljubavni zaziv temelji se na ponavljanjima kanoniziranih slika (gora zelena, ubavo devojče, pitomo sunašce) i stihova (deseterac i osmerac).

Stilski ga obilježava slavenska antiteza ritualne trojne strukture: pitanje - igra pogađanja - odgovor (što se sija kraj gore zelene/ da l sunce da l mjesečina// nit je sunce nit me zarezuje/ već dolazi mala blonda).

Iako ne nude ništa epohalno novo, četiri Štulićeve pjesme upotpunjuju taj izniman opus i raspaljuju maštu ljubitelja njegovih stihova, uopće njegova djela i djelovanja.