Nekoliko je očitih razloga zbog kojih smo prisiljeni raditi - da bismo platili režije, doprinijeli društvu, prehranili se, napredovali. Ali radimo i kako bismo se spasili do dosade. Štoviše, prema najnovijem istraživanju, ljudi toliko mrze dosadu da će se prihvatiti i potpuno besmislenog posla sve dok samo sebi mogu opravdati to što rade. Međutim, ljudi su vrlo izbirljivi kad je u pitanju posao bez neke svrhe: prije će izabrati dosađivanje i ljenčarenje nego posao za kojeg smatraju da je čist gubitak vremena. U istraživanju koje je objavljeno u časopisu Psychological Science pokazalo se da su sudionici puno sretniji kad nešto rade nego kad ljenčare i troše vrijeme ne radeći ništa. Čini se kao otkrivanje tople vode, ali pogledajmo o čemu se radi.

>> Dosada vas zaista može ubiti

Istraživači tvrde da je bolje biti zaokupljen nekakvim poslom iako ta aktivnost i nema neku svrhu. Napravite nered samo kako biste ga morali počistiti ili nešto rastavite kako biste to opet morali sastaviti, savjetuju istraživači. Čak i takav oblik posla je bolja alternativa od iznimno zahtjevnog, ali destruktivnog rada i aktivnosti kao što je, na primjer, kriminal.

Saznanja su dobivena iz dva eksperimenta. U prvom je sudjelovalo 98 studenata koji su morali ispuniti upitnik o mjestu školovanja, a na ulazu u prostoriju prije ispunjavanja su morali ostaviti jedan osobni predmet. Nakon prvog upitnika, studentima je rečeno da druga tura upitnika neće biti spremna narednih 15 minuta. U to vrijeme oni su mogli ostaviti prvi upitnik na  mjestu pored spomenutog ulaza ili na udaljeniju lokaciju. Bilo im je potrebno 12 do 15 minuta da bi došetali do lokacije gdje su mogli ispuniti drugi upitnik. Nakon što bi predali ispunjeni papir, dobili su slatkiš.

Nekim studentima je rečeno da će slatkiš biti isti bez obzira na lokaciju ispunjavanja oba upitnika. Drugim studentima je rečeno da se slatkiši na oba mjesta razlikuju - (mliječna ili tamna čokolada). Studenti nisu preferirali nijedan od dva slatkiša. Studenti iz prve skupine nisu imali potrebe ići na drugu lokaciju obzirom da su vjerovali kako su slatkiši isti. Druga skupina isto nije imala razloga za ići dalje jer su studenti općenito podjednako voljeli i mliječnu i tamnu čokoladu. 

U prvom slučaju oko 68 posto studenata je ispunjene upitnike ostavilo na bližoj lokaciji pored ulaza. Ali u drugom slučaju njih 59 je odlučilo otići na drugu, udaljeniju lokaciju gdje je slatkiš bio drugačiji. Ukratko, oni koji su svojih 15 minuta slobodnog vremena potrošili na šetnju do druge lokacije bili su sretniji i zadovoljniji od onih koji su odlučili čekati ne radeći ništa.

Drugi eksperiment obuhvatio je 54 sudionika i bio je identičan prethodnom, ali je studentima rečeno na koju lokaciju moraju odnijeti ispunjeni upitnik - dakle, nisu imali izbora. Opet, oni koji su morali ići na udaljeniju lokaciju bili su sretniji od onih koji nisu išli nigdje. Kad su istraživači opisali prvi eksperiment sudionicima drugog eksperimenta, većina njih je rekla da će oni koji budu zauzeti nečim sigurno bit ii sretniji. To sugerira da iako znamo da rad i posao donose zadovoljstvo često sami sebe ne možemo natjerati da radimo nešto bez razloga, zaključuju istraživači.

Zatim su se upitali kako se možemo boriti s averzijom prema gubljenju vremena. Odmah su dali i objašnjenje -  "obzirom da ne znamo što je najbolje za nas", najbolje je da oni koji predstavljaju neku vrstu autoriteta preuzmu glavnu riječ. Vjerovali ili ne, istraživači tvrde da bi "vlade mogle organizirati gradnju mostova koji i nemaju neke potrebe, a koje bi građani radili" i tako im povećati razinu zadovoljstva i sreće. A da je ta strategija već primijenjena u praksi dokaz su brojne zrakoplovne luke u kojima je povećana je udaljenost između šaltera za prijavu prtljage i ulaza kako bi putnici bili prisiljeni hodati, a ne čekati - tako im se smanjila razina nezadovoljstva zbog "gubljenja vremena dok čekaju u redu".