Kolumnistica londonskog The Timesa Jenni Russell i inače se bavi osjetljivim temama, a u svojoj je najnovijoj kolumni dotakla temu koja se stalno provlači medijima, no bez detaljnije analize.

Zgrožena trenutnim stanjem među britanskom mladeži i njihovim ponašanjem, pokušala je proniknuti u razloge zbog kojih se djeci sve više stvari zabranjuje, a oni odgovaraju sve jačim kršenjem tih zabrana.

Jedan od razloga mogla bi biti i deviza - svi ljudi koje ne poznaješ su opasni i svi su prijetnja, kako danas učimo djecu. U prošlom stoljeću, koje ipak nije bilo tako davno, bilo je drukčije, ali današnja djeca to ne mogu razumjeti. Ne začuđuje ih toliko ni to što smo živjeli bez mobitela i brzog Interneta, već to da smo se bezbrižno mogli igrati u svojoj ulici. Danas se djeca boje odraslih, ali i odrasli su se jednako tako počeli bojati djece u strahu da će njihove namjere biti krivo protumačene. Nije stvar samo u pedofiliji - odrasli se danas boje pristupiti djeci čak i kad ih netko tuče ili pljačka na ulici.  Nekada je bilo sasvim normalno da odrasli paze na svu prisutnu djecu, ne samo na svoju, te da se u slučaju nevolje djeca obrate za pomoć prvoj odrasloj osobi koja naiđe.

Kada sam svojoj djeci prepričavala događaje iz svog djetinjstva pričajući kako me nepoznat čovjek zaštitio od napada tri godine starijih djevojčica na ulici ili kako me, isto tako nepoznat čovjek, utješio i stavio mi flaster nakon što sam pala s bicikla - gledali su me u nevjerici. Bilo im je to jednako tako nevjerojatno kao da im govorim da sam kao dijete živjela u indijanskom plemenu.
Jenni Russell

Danas to nije tako. Istraživanja naime pokazuju nevjerojatne rezultate - polovica desetogodišnjaka nikad se nije igrala u svojoj vlastitoj ulici. Roditelji danas nikome ne vjeruju i smatraju da su njihova djeca sigurna samo ako ih oni sami bdiju nad njima. Nevjerojatan je primjer djece iz Bedfordshirea u Velikoj Britaniji koja su održala svoje tradicionalne sportske igre bez roditelja u publici. Razlog je sprečavanje zlostavljanja -  organizatori nisu mogli jamčiti sigurnost djece ako neovlaštene odrasle osobe budu prisutne. Radije su uništili veselje djece i uveli paranoju.

Što se to događa? Takva pravila ne čine našu djecu sigurnijom već upravo suprotno. Borba protiv pedofilije i zlostavljanja djece dovela je do toga da je bilo kakav odnos između djeteta i odrasle osobe sumnjiv. Ne radi se samo o seksualnom zlostavljanju. Odrasli više ne reagiraju niti na maltretiranje djece od strane svojih vršnjaka jer samo 'ovlaštene osobe' smiju imati pristup pojedinom djetetu. Danas u ovakvim slučajevima više nije prihvatljivo rješavati problematično ponašanje razgovorom o njemu.

S druge strane, svakog dana izmišljaju se nova pravila kako se odnositi prema djeci. Postoje tako i posebni priručnici namijenjeni učiteljima koji nameću pravila odnošenja prema djeci. Učitelji, primjerice, ne bi smjeli razgovarati s učenicima izvan učionice ili biti sami s učenikom u automobilu, osim ako se radi o nekom hitnom slučaju, a i tada dijete mora sjediti otraga a roditelji moraju potvrditi da se to zbilja dogodilo. Smatramo, dakle, da djeca samo čekaju nekoga za nešto optužiti i ne odnosimo se prema njima prijateljski, već kao da su nam klijenti.

Sami sebi stvaramo masovno nepovjerenje i to loše je za sve nas, a pogotovo za buduće generacije kojima će biti sve teže ostvariti kontakt sa širom skupinom ljudi. Posebice će to biti teško djeci koja nemaju obitelj ili neko drugo čvrsto društveno okruženje. Ovaj veliki problem ne nailazi na razumijevanje nadležnih i bit će ga vrlo teško riješiti.