Jučerašnji koncert Bob Dylana na Šalati bila je izvrsna prilika za osvježiti sjećanje na minula desetljeća, kako za stariju populaciju kojom je Šalata obilovala, tako i za mlade koji uvijek traže prigodan način za napraviti „shift" u doba svojih roditelja.

Dylan nije napravio niti jedan jedini falš tijekom dvosatne svirke, što samo govori o njegovoj ambiciji da dobru muzičku vibru prenese na svoju publiku. Možda je malo čudno što se gospon Dylan ušetao na pozornicu, bez riječi odradio svoje virtuozno znanje, i isto tako sišao s nje. Ne treba mu zamjeriti; taj čovjek nije ovdje da nas zabavlja jeftinim upadicama i floskulama.

On je tu da nas natjera da uhvatimo osobu do sebe za ruku i zaplešemo pod okriljem njegovih svemogućih baladi. Vjerojatno najveće komešanje u zadovoljstvo u publici izazvao je pjesmom „Mr. Tambourine Man", tamo negdje na sredini koncerta. Početni stihovi ove pjesme mogu reći puno više o Dylanovu koncertu nego jedan članak:

„Hey! Mr. Tambourine Man, play a song for me/I'm not sleepy and there is no place I'm going to". Drugim riječima; naš svijet je stao i sad nastupaš ti!

Bitno je zaključiti da je Bob Dylan ipak više pjesnik nego bilo što drugo. Upravo zbog toga mu ne treba zamjeriti ekscentričnost te samozatajnost na pozornici. Hvaljen bio bis na kojem je izveo neke od svojih najvećih pjesama, kao što su „Like a Rolling Stone" i „All along the Watchtower".

Iza ovog koncerta ostala je samo zagonetka: tko je koga nadahnuo? Mi, publika, Bob Dylana ili pak on nas? Ne treba puno razmišljati o odgovoru.