Rat. Bila je ovo riječ koja je iskočila na displeju mog mobilnog telefona. Kakav sada rat, pomislila sam. Poruka je stigla od kolege, jednog od zasigurno najbolje informiranih novinara u regionu. I upravo kada sam pomislila da on pretjeruje stigla je poruka od drugog kolege: "Ovdje svi samo pričaju o ratu. Više ne gledam dnevnike." A onda su se slične reakcije počele nizati.

Reakcije na navodni (!) non-paper slovenskog premijera Janeza Janše kojim se predviđa raspad BiH, pripajanje Republike Srpske Srbije, pripajanje Kosova Albaniji; praktično stvaranje Velike Srbije, Velike Albanije, Velike Hrvatske.

Vječna tema

I prije nego što je iko stigao napraviti kvalitetnu analizu izvještavanja medija u regionu o ovoj temi, navodni (!) "non-paper" je postao tema i u svjetskim medijima. Destabilizacija na Balkanu (kao da je posljednjih desetljeća ikada bio stabilan), eksplozivni dokument, opasno zatišje, ..., oglašavaju se glasnogovornici s najviših pozicija, traže se izjave,intervjui od političara,... pišu istinski eksperti i "eksperti" za Zapadni Balkan.

Ah, ti Balkanci, ko o čemu, oni opet o promjeni granica i ratu, misao je koja se neminovno nameće prosječnom Europljaninu dok čeka svoj red na vakcinu i brine oko toga da li će ovog ljeta i gdje moći na odmor. Naravno pod uvjetom da još uvijek ima posao.

I zaista o granicama na Balkanu (a u skladu sa tim automatski i o ratu bez kojeg promjena granica ne ide, tako naime zvuči uvriježeno mišljenje, a pokazuje i istorija) se govori svako malo. Skoro kao u vrijeme onoga što se na njemačkom zove Sommerloch - kada ponestane drugih tema granice dižu tiraž, povećavaju klikove, gledanost i slušanost. No ovaj put nije da nema tema, ima ih i previše, ali su granice opet postale broj jedan. Ali kome je do pandemije, vakcina, ekonomske krize koja paralizira i najveće svjetske ekonomije, pandemije mentalnih i drugih bolesti koja će tek uslijediti. Na ova pitanja uostalom niko nema odgovor, a linije može crtati svako... Neobazirući se naravno na to kakve posljedice time ostavlja na stanovništvo koje cijenu promjena granica i rata još uvijek skupo plaća.

Čitav život obilježen promjenom granica

Ja sam pripadnik one generacije koju priča o granicama prati od djetinjstva. Počelo je devedesetih godina prošlog stoljeća kada se raspala zemlja u kojoj sam rođena. Još uvijek mi je živa u sjećanju rečenica spikera na radiju koji je doslovno rekao: "Danas je zvanično prestala da postoji SFRJ." Uslijedio je prvo rat, povlačenje granica i tamo gdje ih nikada nije bilo, niz mirovnih pregovora na kojima se raspravljalo o linijama na papiru koje svakom pojedincu unose suštinske promjene u život. Bilo je tu i granica iscrtanih na salvetama, raznih karađorđeva, planova nazvanih po (bjelo)svjetskim diplomatama, sve dok za 20 dana u Dejtonu nije dogovoren frankeštajnski oblik BiH s čijim ustrojem niko nije zadovoljan. No balkanskom građaninu je tada rečeno da je time sa promjenom granica na Balkanu gotovo. A onda je nekoliko godina poslije Kosovo proglasilo nezavisnost. Dakle nije baš da je (bilo) gotovo.

Kako Dodik i Kurti zamišljaju granice

Pitanje granica me pratilo i u profesionalnom životu: Prije nepune četiri godine, u intervjuu za DW, Milorad Dodik, tadašnji predsjednik RS, a sada član Predsjedništva BiH, je nacrtao kartu svojih granica. No iako ta karta do danas izaziva najviše reakcije, daleko važnijom od tog čina, kojim je Dodik spremno prihvatio provokaciju novinara, je ostala izjava na koju skoro niko nije obratio pažnju:

"Mi nismo avanturisti kako nas mnogi predstavljaju. Nismo ni zaglupljeni nacionalisti. Dakle ja razumijem, ja nisam čovjek koji to ne shvata: Za ostvarivanje takvih elemenata morate da stvorite jedan politički okvir i jedno političko okruženja, da se napravi dovoljan plan, da se napravi dovoljan kvantum prakse u okruženju i Evropi i naravno da to bude barem djelomično prihvaćena stvar", rekao je Dodik o mogućem referendumu o nezavisnosti RS, odnosno njenom osamostaljenju.

Samo mjesec nakon Dodikovog crtanja karte i javnog priznanja da sanja o referendumu o nezvisnosti RS, u Prištini je, također u intervjuu DW-u, tadašnji vođa opozicije Albin Kurti, na moje glumljenje zbunjenosti i pitanje gdje se zapravo nalazimo s obzirom na to da u njegovom uredu nije bilo zastave Kosova, već samo zastava Albanije, rekao: "Danas ste na Kosovu, sutra ne znam, ali mi težimo ka tome da Kosovo ima pravo na samoopredjeljenje time što bi referendumom moglo da se izjasni za ujedinjenje sa Albanijom". Kurti je, slično kao i Dodik, naglasio da želi da se to ostvari na demokratski i miran način.

Ništa manji nisu ni snovi o stvaranju trećeg eniteta u BiH, samo su vještije upakovani u druge forme političkog izjašnjavanja i odlučivanja.

Pusti snovi, osim ako...

Ono što i Dodik i Kurti i svi političari sa njima sličnim snovima na Balkanu vrlo dobro znaju jest da promjene granica nema bez podrške iz vana, tačnije velikih sila. Oni dakle mogu ostati tek balkanski političari sa pukim maštama ukoliko se njihovi snovi ne poklope sa onim što sanjaju oni koji odlučuju.

EU ne zna što bi sa Zapadnim Balkanom

"Ne znam šta će se desiti prije. Da li ćemo se ujedinjavati sa Albanijom ili ćemo ući u EU. Za to pitanje ne možemo sada da imamo odgovor", rekao je također u pomenutom intervjuu Albin Kurti, sada već aktualni premijer Kosova.

I ne može znati odgovor, ali ne zbog onoga čemu on teži, nego zbog toga što EU ne zna što bi sa Zapadnim Balkanom. Prosto rečeno: pod svoje okrilje ga ne želi, ali joj se ne sviđa da ga prepusti Rusiji ili Kini. U takvoj situaciji Europi je najlakše da za svaki novi problem na Zapadnom Balkanu pokrene priču o utjecaju Rusije i Kine i tako skine odgovornost sa sebe za vlastiti nedostatak interesa i opredijeljenosti da tamošnje probleme zaista i riješi. I da Zapadni Balkan istinski prihvati kao svoj.

Tako je i najlakše reći (što opet ne znači da ne bi moglo biti tačno) da iza navodnog (!) Janšinog non-papera zapravo stoji ruski utjecaj.

"Istražujte ruski utjecaj u zemljama Zapadnog Balkana, ekonomski i politički", sugerirao mi je pristojno i diplomatski uvaženi njemački kolega nakon rasprave o tome ko stoji iza navodnog (!) Janšinog non-papera. "Postoji razlika između zvanične i nezvanične politike neke zemlje", dodao je. Da, postoji, naravno, ali ne samo ruske.

Dakle, uzalud građani Zapadnog Balkana brinu misleći da nešto mogu promijeniti. I podliježu političkom i medijskom širenju euforije o mogućoj promjeni granica i mogućem ratu čije samo pominjanje kod većine izaziva retraumatizaciju.

Promjene granica, a posljedično ni rata, neće biti. Osim ako to veliki ne budu htjeli. A to je pak isključivo u njihovim rukama. Baš kao i one vakcine koje polako stižu, a koje spašavaju živote u jednom drugom, aktualnom "ratu". Onom koji ne poznaje granice. Čak ni one koje veliki snažno čuvaju i sa kojima se odavno niko ne igra. Jer igre s njima nisu dopuštene.