Istina je da ljudi svakog dana (koliko god im se to ne da) ustaju, oblače se, idu na posao, izvršavaju svoj posao (koliko im god on išao na živce), trude se, ostaju prekovremeno (iako bi najradije iskočili iz kože od muke) i dobivaju svoju plaćicu, koju su ionako već unaprijed potrošili (najčešće zbog minusa).

I tako iz mjeseca u mjesec, iz praznog u šuplje.

Situacija 1.

Čekate posao već duže vrijeme. I onda napokon moglo bi upaliti nešto! Pomislite napokon!, a onda se susretnete sa nadređenim, koji će vam komandirati, ako posao prihvatite. U trenutku razgovora, svi mogući receptori i osjetila govore vam bjeeeeežiiii, neeeeeee, ovo neće biti dobro nikako....a vi se smješkate i prihvaćate...a što ćete, neplaćene režije i prazan želudac traže svoje.

I nakon par mjeseci ili godina, dođete kući i kažete samome sebi: "Što je meni ovo trebalo? Gibam dalje".

Situacija 2.

Pronašli ste potencijalno dobrog suradnika/klijenta, koji ima love (i nije mu je problem potrošiti). No, nešto vam smrdi u načinu na koji razgovara, ponaša se, reagira i djeluje. I receptori samo poskakuju: nije to za tebe! No, vi ulazite u posao, jer kriza je i što ćete, i na kraju sve završi katastrofično. Naravno, tko vam kriv kad ste već znali što vas očekuje.

Može li čovjek uopće biti hrabar, kad je gladan?

Zapravo, sve ovisi o tome koliko nešto želite (ili ne želite). Ako već unaprijed znadete da nešto neće završiti dobro, čemu u to uopće ulaziti? Radije energiju koju imate preusmjerite na ono što stvarno želite. I do toga ćete doći. Prihvatite li nešto u čemu se ionako ne osjećate dobro, možda ćete propustiti nešto divno, što vas čeka odmah nakon ovoga, budete li samo mrvicu strpljiviji.

Martina Kocijan

http://poduzetnicauhrvatskoj.blog.hr/